Povijesni prikaz Trgovačkog suda

Na području naše zemlje možemo razlikovati nekoliko razdoblja u razvoju trgovačkog prava.
a) Trgovačko pravo nastalo je prvenstveno u našim primorskim trgovačkim gradovima, i to iz istih razloga kao i u ostalim evropskim zemljama. Pored trgovačkih običaja koji su se formirali vrlo rano, počevši od XII stoljeća nastupilo je razdoblje u kojem je veliki broj gradova donio svoje gradske statute. Da spomenemo samo neke, kao što su gradovi Split (1240), Korčula (1265), Dubrovnik (1272- 1335) , Zadar (1305), Hvar (1331) itd. Od svih ovih statuta najpotpuniji je bio gradski statut grada Dubrovnika. U tom statutu su velikim dijelom bila sadržana pravila pomorskog prava, što je i razumljivo s obzirom na značaj koji je prekomorska trgovina imala za sve ove gradove.

b) Nesređene političke i ekonomske prilike koje su dugo vremena vladale na području naše zemlje ometale su dalji razvoj trgovačkog prava. Od pravnih akata donesenih u kasnijem razdoblju treba spomenuti poseban zbornik (Regolamenti per la navigazione nazionale), donesen u Dubrovniku 1794. godine, a kojim su regulirana pitanja plovidbe i trgovine na Levantu. Pored toga, od značaja je i austrijski tzv. Politički edikt (Edittio Plitico di navigazione mercantile austriaco), donesen 1774. godine, a koji se primjenjivao na djelu naše obale koji je bio tada pod austrijskom vlašću.

c) Era kodifikacije nacionalnih zakonodavstava u tijeku XIX i početkom XX stoljeća imala je svog odraza i u našim krajevima. U Hrvatskoj, Slavoniji, Vojvodini i Međimurju važio je Hrvatsko-ugarski trgovački zakon donesen 1875. godine, rađen pod jakim utjecajem njemačkog prava. Pored njega značajni su i Obrtni zakon iz 1884. godine, Mjenični zakon iz 1876. godine i sl. Na području Dalmacije važilo je austrijsko pravo i to Austrijski trgovački zakon iz 1862. godine, sa nizom drugih pratećih propisa.

d) Između 1918. godine i 1941. godine na području bivše Jugoslavije vladala je velika raznolikost propisa, što je predstavljalo znatnu smetnju razvoju trgovine, pa su se otuda javila nastojanja za ustanovljenje jedinstvenog pravnog sistema. U tom cilju je 1937. godine donesen Trgovački zakon (sa odredbama o trgovcima i trgovačkim društvima, ali ne i o trgovačkim poslovima) koji je trebalo da važi da cijelu zemlju. Međutim, ovaj zakon nikad nije stupio na snagu. Pored ovoga zakona, doneseno je i niz drugih propisa kao što su: Zakon o zaštiti industrijske svojine iz 1922. godine, Zakon o osnivanju akcionarskih društava iz 1922. godine, Mjenični zakon iz 1929.godine, Čekovni zakon iz 1929. godine, Zakon o stečaju iz 1929. godine, Zakon o prinudnom poravnanju u stečaju iz 1929. godine, Zakon o suzbijanju nelojalne utakmice iz 1930 godine itd. Veliku ulogu igrali su i postojeći trgovački običaji i uzance .

e) Još u tijeku NOB stvarana su pojedina pravila našeg novog tada, privrednog prava. Tako se neke odredbe koje reguliraju to područje nalaze u Fočanskim propisima (1942.), odlukama AVNOJ-a (1943.), kao i u nekim propisima lokalnih i tadašnjih centralnih državnih organa, (naročito počevši od 1944. godine) o pitanju organizacije privrede i radu privrednih poduzeća na oslobođenoj teritoriji. Poslije oslobođenja zemlje, nizom zakona, (npr. O eksproprijaciji, nacionalizaciji, agrarnoj reformi i sl. ) donesena su mnoga pravila privrednog prava. U tom perioduznačajan je i Zakon o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije.Sa daljim razvojem privrede, materija privrednog prava regulirana je većim brojem zakona, kao što su: Osnovni zakon o državnim privrednim poduzećima (1946), Zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva (1950), Zakon o privrednim sudovima (1954) itd. Osim toga, izvjesna pitanja regulirana su i propisima tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća, kao što su Uredba o osnivanju poduzeća i radnji (1953), Uredba o prestanku poduzeća i radnji (1953), Uredba o građenju (1958) itd.

Kao izvori privrednog prava javljaju se isto tako i običaji, a vrlo značajnu ulogu imale su i Opće uzance za promet robom koje je 1954. godine donijela Glavna državna arbitraža. Te uzance bile su jedini pozitivni izvor prava mjerodavnog za ugovore robnog prometa sve do donošenja Zakona o obligacionim odnosima (1978).

Zakon je bio podijeljen na opći i posebni dio. U općem djelu dati su opći pojmovi obligacionog prava, dok su odredbama posebnog djela regulirani pojedini obligaciono-pravni ugovori. U trećem djelu regulirana je materija sukoba tadašnjih republičkih odnosno pokrajinskih zakona.