Zaključak
Indeks članka
O autoru
Ante Galić postao je sudac Trgovačkog suda u Zagrebu 1999.g. Do sada je radio na parničnim i stečajnim predmetima. Bio je zamjenik predsjednika parničnog odjela, kao i zamjenik predsjednika suda i predsjednik stečajnog odjela. Objavio je više radova na temu stečaja, te predaje na stručnim seminarima i na radionicama Trgovačkog suda i Pravosudne akademije.
U okviru obveza stečajnog upravitelja kao zastupnika dužnika čija se prava i obveze izvode iz SZ-a, ZTD-a, te drugih posebnih propisa je i briga o arhivskom gradivu stečajnog dužnika.
Osim za javno arhivsko gradivo, odnosno privatno arhivsko gradivo nastalo djelovanjem osoba upisanih u Upisnik vlasnika i imatelja privatnog arhivskog gradiva, sadašnja zakonska rješenja ne daju odgovor na pitanje - tko je subjekt koji bi bio dužan preuzeti arhivsko gradivo stečajnih dužnika.
Sudska praksa sudskih registara, za sada, trgovačkim društvima odbija upis djelatnosti - čuvanje arhivskog gradiva, držeći da u skladu sa odredbom članka 39. ZOAGA arhivsku djelatnost mogu obavljati samo ustanove, a uz prethodnu suglasnost nadležnog arhiva za upis djelatnosti.
Jedan dio isprava stečajnih dužnika pohranjen je kod različitih državnih tijela i nema posebne potrebe za čuvanjem takvih isprava na više mjesta. Međutim, jedan dio arhivskog gradiva stečajnog dužnika mora se čuvati određeni (duži) period ili čak trajno.
Za arhivsko gradivo stečajnih dužnika koje arhivi odbijaju primiti, postaje praksa predaje takvog gradiva drugim trgovačkim društvima temeljem ugovora. Opravdano je pitanje zakonitosti takvog postupanja u svijetlu ranije izloženih pozitivnih propisa. Pitanje je i svrsishodnosti takve prakse, jer nema nikakvog jamstva da trgovačko društvo kojemu je arhivsko gradivo stečajnog dužnika predano na pohranu, neće ponovo postati problem kao posljedica likvidacije ili stečaja pravne osobe kojoj je predano.
S druge strane nije životno i logično nametati nekoj osobi (stečajnom upravitelju) obvezu da sam vodi brigu o privatnom arhivskom gradivu stečajnog dužnika. Trenutno je na djelu, najgora moguća situacija te u nedostatku zakonskih okvira, životna praksa pronalazi odgovore na probleme.
Hitno je potrebno ponuditi zakonski okvir za zbrinjavanje arhivskog gradiva stečajnih dužnika, kojima će biti jasno određeno registraturno gradivo stečajnog dužnika, te tko je dužan zbrinuti arhivsko gradivo stečajnog dužnika. Time će i prestati dosadašnja praksa «snalaženja» stečajnih upravitelja.
Odgovarajuća zakonska rješenja svakako bi valjalo izraditi uz zajedničku suradnju stručnjaka stečajnog postupka i stručnjaka iz područja arhiva. Samo na taj način moguće je valjano zakonski normirati problematiku iznijetu u ovom članku.