Analiza nekih primjera iz prakse

Primjer broj 1 Pž- 625/08 od 11. veljače 2008.

Ovrhovoditelj je podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika koji je u stečajnom postupku jednog trgovačkog društva, stečajni vjerovnik, radi namirenja svoje tražbine u iznosu od 382.360,40 kn. Iznos potraživanja čine troškovi parničnog postupka temeljem pravomoćne presude. Ovrhovoditelj traži da se ovrha provede „ zapljenom novčane tražbine ovršenika utvrđene i priznate u stečajnom postupku, a koja tražbina je dio stečajne mase ovršenikova dužnika deponirana, po zaključenju stečaja nad ovršenikovim dužnikom, na trgovačkom sudu – tako da se nalaže stečajnoj masi da traženi novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 30.05.2007. kao i trošak postupka s kamatom, isplati na žiro račun punomoćnika ovrhovoditelja (odvjetnice)."

Sud prvog stupnja je donio rješenje kojim je odbacio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave kao nepotpun. Sud u bitnome navodi da bi usvajanjem prijedloga ovrhovoditelja da se isplata izvrši na žiro račun punomoćnika ovrhovoditelja bila protivna zakonu o platnom prometu u zemlji kojim je propisano da poslovni subjekt ne može obavljati obračunsko plaćanje kompenzacijom, cesijom, asignacijom, preuzimanjem duga i drugim oblicima međusobnih namirenja obveza i potraživanja ako na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nenamirene dospjele obveze, te je poslovni subjekt dužan sva svoja plaćanja i primanja uplata vršiti isključivo po svom poslovnom računu. Stoga je prijedlog za ovrhu odbačen.

Rješavajući po žalbi sud drugog stupnja je odbio žalbu ovrhovoditelja na rješenje suda prvog stupnja iz razloga što isto tako smatra da prijedlog za ovrhu ne sadrži sve što je potrebno da bi se rješenje o ovrsi moglo donijeti. Prema pravnom shvaćanju višeg suda nisu osnovani žalbeni navodi ovrhovoditelja koji smatra da punomoćnik na temelju punomoći može primati ispunjenje tražbine odnosno troškova u ime ovrhovoditelja. Ispunjenje tražbine na temelju generalne punomoći (čl. 95. ZPP) punomoćnik može primiti u pravnom prometu između fizičkih osoba, dok ne može primiti ispunjenje novčane tražbine pa ni troškove postupka kad se radi o plaćanju između pravnih osoba (osim isključivo troškova zastupanja punomoćnika) jer je način plaćanja platnog prometa između pravnih osoba određen Zakonom o platnom prometu. Viši sud smatra da dosuđeni trošak parničnog postupka pripada ovrhovoditelju, a ne njegovom punomoćniku. Punomoćnik je ovlašten putem ovrhe zatražiti na svoj žiro račun samo svoje troškove zastupanja, koji moraju biti određeni ovršnom ispravom.

Ovaj predmet je interesantan iz više razloga a ne samo onih koje navode sudovi prvog i drugog stupnja. Pa se tako postavlja pitanje: može li stečajna masa biti dužnikov dužnik u ovršnom postupku između treće osobe i stečajnog vjerovnika? Može li stečajni dužnik biti dužnikov dužnik u ovršnom postupku protiv svog stečajnog vjerovnika?

Odgovor bi bio: niti stečajni dužnik do brisanja iz sudskog registra niti stečajna masa nakon zaključenja stečajnog postupka ne mogu u ovršnom postupku biti dužnikov dužnik svom stečajnom vjerovniku.

Razlozi za to bi bili slijedeći:

Stečajni postupak je generalna egzekucija u kojoj se iz cjelokupne imovine namiruju samo vjerovnici stečajnog dužnika. Dakle, stečajna masa koju čini neunovčena imovina dužnika i stečajna masa koja se sastoji od gotovinskih sredstava ostvarenih unovčenjem imovine stečajnog dužnika samo služi namirenju: a) troškova postupka (vjerovnika stečajne mase), b) tražbina vjerovnika stečajnog dužnika (stečajnih vjerovnika) i c) tražbina čije je namirenje osigurano određenim pravima na imovini dužnika (razlučnog vjerovnika).

Treća osoba se ne može namirivati prisilnim putem iz stečajne mase, niti stečajna masa može biti dužnikov dužnik. Utvrđena tražbina u stečajnom postupku ne znači da će do namirenja stečajnog vjerovnika i doći. Ako dođe do namirenja te tražbine, onda se ona namiruje u visini kako je utvrđena na ispitnom ročištu, pa stoga niti sam stečajni vjerovnik nema pravo na kamate na svoju utvrđenu tražbinu nakon otvaranja stečajnog postupka a još manje na troškove utvrđenja tražbine. Ako takvo pravo nema stečajni vjerovnik još manje ima treća osoba pravo zahtijevati da joj stečajna masa kao dužnikov dužnik isplati više od onoga što pripada njegovom dužniku.

Ostvarivanje tražbine prisilnom ovrhom protiv stečajne mase bez obzira da li je stečajna masa dužnik ili dužnikov dužnik, osobi koja nije vjerovnik stečajnog dužnika, nije dopuštena. U stečajnom postupku je osnovno načelo da se u postupku namiruju oni stečajni vjerovnici čije su tražbine utvrđene, odnosno osporene, ali po uspjehu u parnici. Dakle, stečajni upravitelj može izvršiti isplate prema djelomičnoj ili završnoj pa i naknadnoj diobi samo onim osobama koje se nalaze na diobenom popisu koji predstoji diobi. U ovom slučaju radilo bi se o završnom diobenom popisu. Stečajni zakon ne poznaje prisilno otuđenje tražbine stečajnog vjerovnika već samo dragovoljno. Tako čl. 78 a SZ određuje da stečajni vjerovnik može svoju tražbinu otuđiti prijenosom na treću osobu prije prijave tražbine u stečajnom postupku ili nakon prijave tražbine. Stjecatelj takve tražbine može u stečajnom postupku imati samo ona prava koja bi mogao imati njegov prednik. Za prijenos tražbine potrebna je javna ili samo javno ovjerovljena isprava ili izjava dana pred stečajnim sucem.

Nadalje, odredbe OZ koje se odnose na dužnikovog dužnika su sadržajno stavljene u glavu XII koja uređuje Ovrhu na novčanoj tražbini ovršenika. Pod ovršenikom se smatra osoba koja ima određena primanja pa se rješenje o ovrsi dostavlja ovršenikovom dužniku kojem se zabranjuje da ovršeniku ispuni novčanu tražbinu, a ovršeniku se zabranjuje da tu tražbinu naplati ili da inače raspolaže njome. Ovrhovoditelj pljenidbom stječe založno pravo na ovršenikovoj tražbini u trenutku kada rješenje o ovrsi bude dostavljeno dužnikovom dužniku. Založno pravo se ne može steći na tražbini stečajnog vjerovnika utvrđenoj u stečajnom postupku, a posebice na stečajnoj masi nakon zaključenja stečajnog postupka iz razloga navedenih naprijed u tekstu članka.

Primjer broj 2 Pž- 4345/07 od 9. listopada 2007.

U ovom predmetu ovrhovoditelj je stečajni dužnik zastupan po odvjetniku. Tuženik je pravna osoba koja temeljem pravomoćne presude duguje ovrhovoditelju iznos troškova parničnog postupka od 391.578,30 kn. U ovršnom prijedlogu predloženo je da se ovrha provede na način da se tražbina zajedno s kamatama isplati na sudski depozit suda gdje se vodio stečajni postupak nad dužnikom, a troškovi ovršnog postupka da se prenesu s računa ovršenika na račun odvjetnika ovrhovoditelja (stečajnog dužnika). Nad stečajnim dužnikom je zaključen stečajni postupak 25. 05.2005. zbog nedostatnosti stečajne mase, ali dužnik još nije kao pravna osoba brisan iz sudskog registra.

Sud prvog stupnja je odbacio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave u cijelosti iz razloga što ovrhovoditelj nije naznačio broj računa kojeg ima otvorenog kod banke već je umjesto toga predložio da se isplata vrši na sudski depozit, čime nisu ispunjene formalne pretpostavke za određivanje ovrhe. Sud nadalje navodi da, kako ovrhovoditelj kao pravna osoba nije brisan iz sudskog registra, onda isti postoji kao poslovni subjekt i treba imati otvoren žiro račun u skladu sa Zakonom o platnom prometu.

Rješavajući po žalbi ovrhovoditelja, drugostupanjski sud je žalbu odbio i potvrdio rješenje suda prvog stupnja. Viši sud u bitnome navodi da je pravilno sud prvog stupnja postupio pri donošenju odluke jer je stečajni postupak nad ovrhovoditeljem obustavljen i zaključen zbog nedostatnosti stečajne mase. Isti postupak nije nastavljen zbog naknadno pronađene imovine koja ulazi u stečajnu masu, pa je valjalo zaključiti da je stečajni upravitelj u ime stečajnog dužnika, a za račun stečajne mase, pokušao unovčiti imovinu dužnika i prikupljenim sredstvima podmiriti nastale troškove stečajnog postupka (čl. 63 st. 5 SZ). Slijedom toga, smatra viši sud, stečajni upravitelj je trebao na temelju zaključka stečajnog suca, otvoriti kod banke odgovarajući račun.

Što je još interesantno u ovom predmetu a daje odgovor na pitanja koja slijede?

Kada se može podnijeti prijava nedostatnosti stečajne mase? Koje se tražbine nakon te prijave namiruju? Što ako u stečajnu masu, nakon prijave nedostatnosti stečajne mase pristignu znatna sredstva? Kada će se sredstva iz stečajne mase položiti na žiro račun suda ili javnog bilježnika? Može li se trošak ovršnog postupka na koji ima pravo ovrhovoditelj, nakon zaključenja stečaja nad ovrhovoditeljem, isplatiti na žiro račun odvjetnika kao punomoćnika stečajnog dužnika?

Prijavu nedostatnosti stečajne mase može podnijeti stečajni upravitelj stečajnom sucu kada su troškovi stečajnog postupka namireni, ali ostatak stečajne mase nije dostatan za namirenje ostalih obveza stečajne mase ili za ispunjenje postojećih obveza stečajne mase kada one dospiju. Međutim, i nakon podnošenja prijave o nedostatnosti stečajne mase, stečajni upravitelj je dužan i ovlašten upravljati i unovčavati stečajnu masu ako ona postoji. Što bi značilo, voditi postupke koji su u tijeku a koji se tiču stečajne mase. Od ostvarenih gotovinskih sredstava nakon prijave nedostatnosti stečajne mase stečajni upravitelj namiruje: troškove stečajnog postupka, obveze stečajne mase zasnovane nakon podnošenja prijave, a koje nisu troškovi stečajnog postupka te ostale obveze stečajne mase s time da na posljednje mjesto dolaze obveze po osnovi uzdržavanja odobrenoga u skladu s odredbama čl. 108 i 109. SZ. Obveze se namiruju razmjerno visini njihovih iznosa. Čim se stečajna masa podijeli, stečajni sudac donosi rješenje o obustavi i zaključenju stečajnog postupka.

Kada stečajni upravitelj uspije unovčiti imovinu koja ulazi u stečajnu masu a koja je postojala u trenutku prijave nedostatnosti stečajne mase, nakon prijave nedostatnosti stečajne mase, stečajni upravitelj samostalno namiruje vjerovnike stečajne mase sukladno članku 205. SZ vodeći računa o razmjernom namirenju vjerovnika koji se imaju pravo namiriti. To bi značilo da je sastavni dio prijave nedostatnosti stečajne mase: a) podatak koliki su točno troškovi stečajnog postupka do prijave nedostatnosti stečajne mase, b) koliki će predvidivo biti troškovi stečajne mase do zaključenja stečajnog postupka, c) koje su to i kolike obveze stečajne mase koje se namiruju odmah nakon podmirenja troškova stečajnog postupka (čl. 205. st.1. t.2. SZ), d) koje su i kolike ostale obveze stečajne mase koje se namiruju nakon obveza pod c), e) koji iznos gotovinskih sredstva će se podijeliti vjerovnicima stečajne mase, f) koja se još imovina ima unovčiti nakon prijave nedostatnosti stečajne mase i g) postoje li i koje su to obveze stečajne mase za koje će se izdvojiti sredstva i položiti kod suda ili javnog bilježnika (čl. 87.a SZ).

Ako se nakon obustave i zaključenja postupka pronađu predmeti stečajne mase, sud će na prijedlog stečajnog upravitelja, vjerovnika ili po službenoj dužnosti odrediti provođenje naknadne diobe i tom prilikom će se dioba provoditi temeljem čl. 201. SZ.To bi značilo da se naknadna dioba obavlja temeljem završnog diobenog popisa, što nadalje znači da se i prilikom obustave i zaključenja stečajnog postupka zbog nedostatnosti stečajne mase, valja sačiniti i provesti postupak po završnom računu stečajnog upravitelja.

Jedna od dužnosti stečajnog upravitelja prilikom upravljanja stečajnom masom je otvoriti novi račun stečajnog dužnika nakon što se otvori stečajni postupak. Nakon zaključenja stečajnog postupka nad pravnom osobom ista se briše iz sudskog registra, pa se stoga gasi i račun stečajnog dužnika kao pravne osobe. Kako u stečajnom postupku i nakon zaključenja stečajnog postupka pa i brisanja dužnika iz sudskog ili drugog registra, može postojati stečajna masa koja se ima podijeliti vjerovnicima kada se za to steknu uvjeti (vjerovnici uspiju u parnicama i sl). Radi se o rezerviranim ili osiguranim sredstvima za takav slučaj. SZ dopušta da se takva osigurana sredstva nakon gašenja žiro računa stečajnog dužnika, polože na sudski depozit ili kod javnog bilježnika (čl. 87.a, 194 SZ). Odluku o polaganju iznosa na žiro račun suda donosi stečajni sudac koji će ocijeniti da li se sredstva trebaju deponirati na sudu jer će potrajati dok se ne podijele vjerovnicima kojima su osigurana ili će zaključkom naložiti stečajnom upravitelju da kod banke otvori odgovarajući račun. Ako račun služi samo za čuvanje sredstava, a ne i primanje istih tada će se sredstva deponirati na depozit suda, ali ako bi račun služio i za primanje sredstava ( unovčenje imovine ) i za isplatu vjerovnicima pripadajućih iznosa, valjalo bi otvoriti žiro račun kod banke.

Troškovi odvjetnika stečajnog dužnika smatraju se troškovima stečajnog postupka jer ga je stečajni upravitelj kao zakonski zastupnik stečajnog dužnika ovlastio za poduzimanje procesnih radnji u sudskom postupku. Troškove stečajnog postupka utvrđuje odnosno odobrava stečajni sudac donoseći pri tome rješenje o utvrđenju troškova stečajnog postupka. Bez postojanja rješenja stečajnog suca o utvrđenju troškova stečajnog postupka, stečajni upravitelj ne može namirivati pojedine troškove pa niti troškove odvjetnika. Ako odvjetnik zastupa dužnika odnosno stečajnu masu nakon zaključenja stečajnog postupka, stečajni sudac mora donijeti rješenje da mu se odobri isplata pripadajućeg iznosa za zastupanje dužnika prije nego mu se isplata izvrši. Ako bi odvjetnik imao pravo na izravno namirenje svojih troškova ovršnog postupka, onda bi kao jedan od vjerovnika stečajne mase bio u povoljnijem položaju od ostalih vjerovnika stečajne mase koji se mogu namiriti samo nakon što stečajni sudac donese rješenje o namirenju troškova stečajnog postupka. Drugim riječima, mišljenja sam da su troškovi postupaka ( parničnog, ovršnog ), troškovi stečajnog postupka koji se namiruju tek kada stečajni sudac o tome donese odluku, pa odvjetnik stečajnog dužnika ne može u prijedlogu za ovrhu tražiti da se trošak ovršnog postupka izravno isplati na njegov žiro račun odnosno takav prijedlog bi bio dopušten ako je uz prijedlog priloženo rješenje stečajnog suca da mu se odobravaju navedeni troškovi u određenom iznosu.

Primjer broj 3 Pž- 1771/08 od 7. svibnja 2008.

Treći primjer tiče se stava vezanog za isplatu troškova postupaka izravno odvjetniku ovrhovoditelja.

U ovršnom postupku je ovrhovoditelj putem odvjetnika podnio prijedlog za ovrhu pravomoćne i ovršne presude radi naplate troškova parničnog postupka

Sud drugog stupnja potvrdio je rješenje suda prvog stupnja kojim je odbačen prijedlog za ovrhu jer ovrhovoditelj nije dokazao postojanje opravdanog razloga da se isplata obavi mimo ovrhovoditeljevog računa. Sud navodi slijedeće: "pravomoćnom presudom ovdje ovršeniku (tamo tužitelju) je naloženo naknaditi trošak postupka ovdje ovrhovoditelju (tamo tuženiku), a ne njegovom punomoćniku, pa se isplata tog iznosa mora obaviti upravo ovdje ovrhovoditelju. To iz razloga jer bi, u slučaju da se isplata troška koji je dosuđen ovrhovoditelju može obaviti mimo ovrhovoditelja, to zapravo značilo da je ovrhovoditeljev punomoćnik stekao tražbinu svoje stranke. Takav stav nije prihvatljiv jer punomoćnik stranke bez posebnog ugovora, na temelju kojeg bi je stekao, ne može steći tražbinu koju njegova stranka ima prema svom dužniku u kom bi slučaju, međutim, punomoćnik a ne ovdje ovrhovoditelj trebao biti i naznačen kao ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu. Ovrha se određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku (čl. 29. st.1. OZ).

S druge strane, točno je da, na temelju odredbe čl. 95. st.1.t.3. ZPPa punomoćnik stranke (koji je ujedno i odvjetnik) može od protivne stranke primiti dosuđene troškove. Međutim, ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da navedenu odredbu treba tumačiti na način da punomoćnik može primiti dosuđene troškove (samo) ako mu ih protivna stranka dobrovoljno namiri (plati). Drugim riječima, protivna stanka može, umjesto svom protivniku, njegovom punomoćniku (koji je ujedno i odvjetnik) isplatiti dosuđene troškove, a odvjetnik je ovlašten te troškove primiti u njezino ime. Shodno tome, ovaj sud prihvaća i shvaćanje prvostupanjskog suda da se, upravo zbog njegove prirode, odredba čl. 95. st.1.t.3. ZPPa ne može primijeniti u ovršnom postupku.“