Ugovor o cesiji kao ništav pravni posao

I neovisno od otvaranja stečajnog postupka, te neovisno od toga da li je stečajni upravitelj ili netko od vjerovnika pravilno ocjenio razloge za pobijanje ugovora o cesiji po odredbama SZ, za naglasiti je da na ništavost pravnog posla (po novom ZOO - ništetnost) sud pazi po službenoj dužnosti, jer se radi o pravnom poslu koji ne proizvodi pravne učinke od samog početka, ex tunc, dakle radi se o nevaljanom pravnom poslu.

Za razliku od toga odredbe SZ-a koje propisuju pobijanje dužnikovih pravnih radnji nisu usmjerene na ispitivanje valjanosti pravnog posla (ništavost ili pobojnost po odredbama ZOO-a) već su iste zapravo usmjerene na pravno valjane poslove, ali koji su zbog određenog razloga bez učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika.

Stečajni upravitelj koji je pri unovčenju stečajne mase dužan brinuti se o ostvarivanju tražbina stečajnog dužnika, dužan je u situaciji kada sazna za ugovore o cesiji stečajnog dužnika sklopljenih prije stečaja, najprije utvrditi da li se radi o valjanom ili nevaljanom pravnom poslu dužnika.

Jer, ukoliko takav pravni posao nije valjan, stečajni upravitelj ne podnosi tužbu radi pobijanja istog po odredbama SZ-a, već podnosi tužbu radi utvrđenja ništavosti takovog pravnog posla po odredbama ZOO-a.

A pored općih pretpostavki za valjanost svakog pravnog posla pa tako i ugovora o cesiji, koje su određene odredbama ZOO, za prosuđivanje valjanosti ugovora o cesiji važan je još jedan zakon i to Zakon o platnom prometu u zemlji (NN 27/93 do 117/01, dalje: ZPPZ).

Taj Zakon cesiju određuje kao jedan od načina obračunskog plaćanja, kod kojeg se radi o namiri međusobnih novčanih obveza i potraživanja između sudionika, bez uporabe novca (čl. 21 ZPPZ od 06.04.1993. godine, NN 27/93 i čl. 26 ZPPZ od 24.12.2001. godine, NN 117/01).

Gore navedeni posebni slučajevi ustupanja potraživanja (umjesto ispunjenja, radi naplaćivanja) kod kojih je cedent cesionarov dužnik te cesijom namiruje svoj dug prema cesionaru kao svom vjerovniku, predstavljaju upravo ovakovo obračunsko plaćanje tj. podmirenje obveza cedenta - dužnika, cesionaru - vjerovniku.

ZPPZ se u tom dijelu mijenjao. Kako je u poslovnoj praksi uočeno da su dužnici kojima je žiro račun bio u blokadi, vrlo često izigravali svoje vjerovnike na način da su cesijama podmirivali samo neke obveze i to samo nekim vjerovnicima koji su na taj način privilegirani, to je 02.03.1999. godine donesena Uredba o izmjenama i dopunama ZPPZ (NN 23/99) koja je čl. 10 propisala da se u čl. 21 ZPPZ dodaje stav 1. koji glasi "Sudionik ne može namiriti obveze asignacijom, cesijom i preuzimanjem duga, ukoliko ima evidentirane nenamirene obveze na računu u ovlaštenoj organizaciji".

Istovremeno je čl. 19 Uredba izmijenila točku 2. čl. 54 ZPPZ na način da je u kaznenim odredbama suprotno ponašanje sudionika sankcionirala kao privredni prijestup, te propisala visinu novčane kazne sudioniku pravnoj osobi (u našem slučaju cedentu), a i odgovornoj osobi sudionika.

Nakon Uredbe donesen je Zakon o izmjenama i dopunama zakona o platnom prometu u zemlji (NN 97/00) koji je stupio na snagu 30.09.2000. godine, koji je također u čl. 10 propisao da se u čl. 21 ZPPZ dodaje stavak 1. koji je gotovo identičan onome u Uredbi: "Sudionik ne može namiriti svoje obveze asignacijom, cesijom i preuzimanjem duga, ukoliko ima evidentirane nenamirene obveze na računu u ovlaštenoj organizaciji", a čl. 20 mijenja točku 2. čl. 54 ZPPZ i suprotno postupanje i dalje sankcionira privrednim prijestupom i novčanom kaznom, kao i Uredba.

Nakon donošenja ovog Zakona (NN 97/00) sudska praksa zauzela je stav o statusu takovog ugovora o cesiji. Isti je ništav. Tako u rješidbi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-5312/01 od 04.02.2003. godine: "Ugovor o cesiji sklopljen nakon 30.09.2000. godine koji je ugovorio vjerovnik (misli se na starog vjerovnika-cedenta) koji ima evidentirane nepodmirene obveze na računu u banci je ništav pravni posao koji ne proizvodi pravne učinke".

Proizlazilo bi da se radi dakle o nevaljanom pravnom poslu koji niti ne proizvodi pravne učinke već od samog početka.

novi Zakon o platnom prometu u zemlji od 24.12.2001. godine (NN 117/01) u čl. 27 određuje "Poslovni subjekt ne može obavljati obračunsko plaćanje ako na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nenamirene dospjele obveze".

Proizlazi da, ukoliko subjekt na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nenamirene dospjele obveze, a zaključi ugovor o cesiji kojim obračunski nastoji podmiriti neki svoj dug, tada je sukladno čl. 103 ZOO (čl. 322 novog ZOO) takav ugovor o cesiji ništav (ništetan) jer je protivan prinudnim propisima, konkretno Zakonu o platnom prometu u zemlji, pa je u ovom slučaju dovoljno podnijeti tužbu radi utvrđenja ništavosti takovog pravnog posla, ali uz kondemnatorni tužbeni zahtjev na vraćanje svega primljenog, sukladno čl. 104 ZOO (čl. 323 novog ZOO), sve u svrhu vraćanja otuđene tražbine u stečajnu masu.

U gore navedenim slučajevima radi se dakle o sankciji ništavosti samo kod one cesije kojom se podmiruje neki dug s tim da dug namiruje takav subjekt (cedent) koji ima evidentirane nenamirene obveze.

Argumentum a contrario proizlazi da je valjan pravni posao onakav ugovor o cesiji koji cedent kao cesionarov dužnik zaključuje s cesionarom a radi podmirenja nekog svog duga ukoliko je:

• zaključen prije 30.09.2000. godine, neovisno da li je cedent bio u blokadi po računu (jer za to razdoblje sankcija se ogleda samo u privrednom prijestupu iz Uredbe, NN 23/99)
• zaključen nakon 30.09.2000. godine ako cedent u vrijeme zaključenja nije imao nenamirene evidentirane obveze na računu.

Takav ugovor o cesiji je dakle valjan pravni posao koji proizvodi sve pravne učinke sukladno svom sadržaju, a drugo je pitanje da li je pobojan po odredbama SZ-a.