Status i pobijanje ugovora o cesiji kojeg je stečajni dužnik zaključio prije otvaranja stečajnog postupka

Poznato je da stečajni postupak predstavlja generalnu ovrhu čija je svrha skupno i istodobno namirenje vjerovnika stečajnog dužnika, unovčenjem njegove imovine u tom postupku i podjelom prikupljenih sredstava vjerovnicima stečajnog dužnika. To može biti imovina pravne osobe ili imovina dužnika pojedinca (trgovca pojedinca i obrtnika).

U imovinu stečajnog dužnika koja ulazi u stečajnu masu spadaju između ostalog i tražbine koje stečajni dužnik ima prema svojim dužnicima.

Dužnost je svakog stečajnog upravitelja, prilikom popisa predmeta stečajne mase i tijekom stečajnog postupka, utvrditi sve tražbine stečajnog dužnika, procijeniti izvjesnost njihove naplate, prezentirati to vjerovnicima te se brinuti se oko naplate istih.

U ne malom broju stečajeva otkriveno je, bilo od strane stečajnog upravitelja prilikom pregleda poslovnih knjiga ili u kontaktu sa zaposlenicima i bivšom upravom, bilo obavješću od strane vjerovnika ili od trećih osoba, da su stečajni dužnici raspolagali svojim tražbinama prije otvaranja stečaja na način da su iste ustupali trećim osobama, ugovorom o cesiji.

Obzirom na činjenicu da takovo dužnikovo raspolaganje može kao posljedicu uzrokovati umanjenje stečajne mase, odnosno imovine stečajnog dužnika unovčenjem koje se namiruju vjerovnici u stečaju te time i njihovo oštećenje, stečajni upravitelj obvezan je u obavljanju svoje dužnosti pažnjom dobrog gospodara sagledati da li su takove pravne radnje stečajnog dužnika bile valjane, a ukoliko jesu, da li su zaključene u okolnostima koje dovode do razloga za pobijanje takovih pravnih radnji stečajnog dužnika po odredbama Stečajnog zakona (NN 44/96 do 187/04: dalje SZ).

Ukoliko takovi razlozi postoje, stečajni će upravitelj temeljem čl. 141 st. 4 SZ zatražiti odobrenje stečajnog suca i podnijeti u ime stečajnog dužnika sudu tužbu radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji - ugovora o cesiji i to najkasnije u roku od 2 godine od otvaranja stečajnog postupka sukladno čl. 141 st. 1 SZ jer u protivnom bi tužba bila odbačena po odredbi čl. 282 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 do 117/03: dalje ZPP) kao nedopuštena.

Svrha takovog pobijanja bila bi ponovno vratiti u stečajnu masu ono što je iz nje otuđeno i to tražbinu koju je stečajni dužnik kao cedent ustupio trećoj osobi kao cesionaru.

Prije ulaska u samu problematiku pobijanja po odredbama SZ kao lex specialis zakona u odnosu na pobijanje po odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 do 112/99: dalje ZOO), treba ponajprije sagledati sadržaj i smisao samog ugovora o ustupu tražbine.

Što se tiče samog ugovora o cesiji koji je u ZOO normiran u glavi VI. pod naslovom "PROMJENA VJEROVNIKA ILI DUŽNIKA" i odredbama čl. 436 do 445 ZOO, a u novom ZOO također u VI. glavi pod naslovom "PROMJENE U OBVEZNOM ODNOSU" odjeljkom 1. "PROMJENE NA STRANI SUBJEKATA" odredbama čl. 80 do 89, te koji nije pretrpio izmjene osim u čl. 88 u kojem je dosadašnja posebna cesija naziva "ustupanje radi naplaćivanja" promijenila naziv u "ustupanje radi ispunjenja", valja reći da se radi o takovom ugovoru sklopljenom između dosadašnjeg vjerovnika, ustupatelja (u daljnjem tekstu: cedent) s novim vjerovnikom, primateljem (u daljnjem tekstu: cesionar), kojim cedent prenosi na cesionara neku svoju tražbinu koju ima prema svom dužniku (u daljnjem tekstu: cesus), osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

Kako je cesija dvostrani konsenzualni ugovor, jer za perfekciju istog osim sporazuma cedenta i cesionara nije potreban pristanak cesusa ali ga je cedent dužan obavijestiti o ustupanju jer u protivnom nastupaju pravne posljedice iz čl. 82 st. 2 ZOO.

Važno je ukazati i na odredbu čl. 81 ZOO, da s ustupanjem tražbine na cesionara prelaze i sva sporedna prava kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, pravo na kamate, ugovorna kazna i sl., koja povećavaju, osiguravaju i pojačavaju naplatu ustupljene tražbine.

Također, na ovom mjestu valja potsjetiti da u pravnoj literaturi postoji niz različitih kriterija razdiobe vrsta cesije, pa obzirom na temelj nastanka možemo govoriti ne samo o naprijed navedenoj ugovornoj ili dobrovoljnoj cesiji, već i o zakonskoj cesiji (npr. subrogacija iz čl. 1003 ZOO i 110 novog ZOO) i sudskoj cesiji (čl. 160 Ovršnog zakona).

Nadalje, kod same ugovorne cesije moguće je i višestruko daljnje ustupanje (a što kod pobijanja može imati za posljedicu kod utuženja više osoba na pasivnoj strani), moguće je tražbine ustupiti sa ili bez naknade (ovisno o tome različiti su uvjeti, razlozi, pretpostavke i posljedice pobijanja), a također kod ugovorne cesije moguća su i tri posebna slučaja ustupanja tražbine i to ona propisana čl. 444 do 445 ZOO (88 do 89 novog ZOO), konkretno ustupanje umjesto ispunjenja, ustupanje radi osiguranja i ustupanje radi naplaćivanja (po novom ZOO - ustupanje radi ispunjenja).

Odredbe novog ZOO primjenjuju se tek na obvezne odnose, dakle i na ugovore o cesiji, koji su nastali nakon stupanja na snagu toga zakona (01.01.2006. godine, osim onih iz čl. 1165 novog ZOO).

Stoga će se za posebnu cesiju po novom ZOO naziva "ustupanje radi ispunjenja" u ovom tekstu ipak upotrebljavati naziv "ustupanje radi naplaćivanja", jer će se govoriti o dosadašnjoj sudskoj praksi i jer se temelj stavlja na pobijanja po odredbama SZ, koji zakon je posljednje izmjene pretrpio 2003. godine, u vrijeme važenja starog ZOO.

Također će se ovaj članak baviti ugovornom cesijom, jer odredbe čl. 127 do 144 SZ prvenstveno nju i imaju u vidu kada propisuju uvjete i načine pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika.

Razlika općih odredbi o ustupanju iz čl. 436 do 443 ZOO (čl. 80 do 87 novog ZOO) od onih posebnih slučajeva ustupanja iz čl. 444 do 445 ZOO (čl. 88 do 89 ZOO) je u tome što se posebni slučajevi cesija zaključuju između cedenta i cesionara koji su i prije sklapanja ugovora o cesiji bili u određenom poslovnom odnosu.

Konkretno kod cesije umjesto ispunjenja cedent je cesionarov dužnik, te umjesto da istom kao svom vjerovniku ispuni obvezu, ustupa mu ugovorom o cesiji neku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, a koju ima prema svom dužniku. U ovakovom slučaju cedentov dug prema cesionaru prestaje već samim zaključenjem ugovora o cesiji.

Kod cesije radi naplaćivanja također su cedent i cesionar već prije cesije u poslovnog odnosu te takovim ugovorom o cesiji cedent kao cesionarov dužnik umjesto da mu isplati dug, istom ustupa svoju tražbinu, ali samo radi naplaćivanja, te cedentov dug prema cesionaru prestaje tek kad cesionar naplati od cesusa ustupljenu tražbinu.

Kod cesije radi osiguranja, cedent koji je i u ovom slučaju cesionarov dužnik, istome radi osiguranja naplate svog duga ustupa svoju tražbinu koju ima prema svom dužniku. Cesionar ustupljenu tražbinu naplaćuje ukoliko cedent ne ispuni svoju tražbinu cesionaru, a ukoliko je ispuni cesionar mu je dužan vratiti tražbinu povratnom cesijiom.

Za razliku od navedenih posebnih slučajeva ustupanja, opće odredbe ZOO-a o ustupanju tražbina odnose se dakle na slučajeve u kojima cedent i cesionar ne moraju biti međusobno u nekom poslovnom odnosu prije samog zaključenja ugovora o cesiji.