Zaključak
Indeks članka
O autoru
Nevenka Siladi Rstić je sudac Trgovačkog suda u Zagrebu od 1999. Radila je na parničnim predmetima, sada je raspoređena za rad na stečajnim predmetima. Zamjenica je predsjednika stečajnog odjela. Autor je stručnih članaka iz područja stečajnog I ovršnog prava vezanog za stečaj, te predavač na stručnim seminarima.
Od uvođenja fiducijarnog osiguranja u OZ i SZ (1996.godine) zakonodavac je izmjenama i dopunama OZ i SZ nekoliko puta zadirao u temelje fiducija, često i sa retroaktivnim učinkom čime je mijenjao i dirao već stečena prava stranaka, naročito fiducijara, a što je dovelo do nepopularnosti takovog načina osiguranja vjerovnikovih tražbina.
To je pokušao popraviti ZID OZ 2005, iako i nakon toga, po istom institutu, ovisno o tome kada je stečen, fiducijari imaju različita prava na namirenje, jedni veća, drugi manja, sve kako je već naprijed bilo navedeno.
Također, još uvijek postojeća nepodudarnost OZ i SZ u pogledu fiducija dovodi do daljnjeg nepovjerenja vjerovnika prema tom institutu.
Ne možemo jednoznačno, bez iznimaka, istaknuti osnovnu razliku između namirenja fiducijara u ovršnom postupku i stečajnom postupku.
Osnovna razlika bi bila u tome što fiducijar kao razlučni vjerovnik u stečajnom postupku ne može zadržati predmet osiguranja kao punopravni vlasnik stvari ili imatelj prava, već se namiruje iz kupoprodajne cijene postignute prodajom predmeta osiguranja (ali iznimka su bile odredbe čl. 81. A. SZ koje su važile do ZID SZ 2006), a što u ovršnom postupku može postati punopravni vlasnik stvari ili imatelj prava i zadržati predmet osiguranja uz uvjete iz čl. 277. OZ ( ali i ovdje uz iznimku koja je vrijedila od ZID OZ 2003 do ZID OZ 2005, kada to nije mogao postati).
Iako je fiducij po novom uređenju u ZID OZ 2005 jasno određen to se ne bi moglo reći i za njegovo uređenje u ZID SZ 2006 iz razloga koji su naprijed navedeni.