Stručni članci

Otvaranjem stečajnog postupka stečajni dužnik (pravna osoba ili dužnik pojedina) gubi pravnu mogućnost raspolaganja imovinom koja ulazi u stečajnu masu. Pod otvaranjem stečajnog postupka podrazumijeva se trenutak nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka. Prema našem Stečajnom zakonu (u daljnjem tekstu: SZ) vrijedi pravilo nultog sata prema kojem nastupaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka nad dužnikom.

Jedinice lokalne i područne samouprave ovlaštenici su velikog broja tražbina prema različitim gospodarskim subjektima. Njihove se tražbine redovito utvrđuju i ostvaruju u izvansudskim postupcima. Po pravilima o stvarnoj nadležnosti jedinice lokalne i područne samouprave nisu sudionici postupaka pred trgovačkim sudovima. Otvaranjem stečajnog postupka jedinice lokalne i područne samouprave postaju vjerovnici tražbina prema stečajnom dužniku, te stranke pred trgovačkim sudovima.

Začetke pravila stečajnog postupka poznavalo je i Rimsko pravo. Oko 111. p.n.e. stečajni se postupak provodio protiv fizičkih osoba koje su bile pravomoćno osuđene, priznale tužbeni zahtjev ili bile u bijegu odnosno izbjeglištvu. Na zahtjev nekog od vjerovnika pretor bi dozvolio uzimanje na čuvanje cjelokupne imovine dužnika. Zatim bi se proglasom pozvali i ostali vjerovnici radi prijave svojih tražbina. Sigurno je da se već tada pojavio problem čuvanja isprava nastalih tijekom postupka.
Uz sav napredak tehnologije koja omogućava minimiziranje zapisa o ispravama i danas se pojavljuje problem sređivanja i trajne pohrane određenih isprava koji nastaju tijekom djelovanja poslovnih subjekata, odnosno u postupku njihova prestanka. Nakon prestanka subjekta postoji krug osoba koje su s tim subjektom bile u različitim vrstama pravnih odnosa, zbog čega te isprave imaju važnost i za druge pravne subjekte. Neke od takvih isprava značajne su određeno vrijeme, a neke pak imaju trajno značenje.
Potreba za cjelovitom obradom ove teme ukazala se uslijed neujednačenog postupanja u praksi prilikom odabira, pohrane i čuvanja arhivskog gradiva po zaključenju stečajnih postupaka.

Ovaj članak bavi se uvjetima, pretpostavkama i posljedicama pobijanja ugovora o cesiji kojeg je stečajni dužnik kao cedent zaključio prije nego što je nad njim otvoren stečajni postupak, a kojim ugovorom o cesiji je pod određenim okolnostima pogodovao nekim stečajnim vjerovnicima ili je zaključenjem ugovora o cesiji oštetio stečajne vjerovnike stečajnog dužnika.

Još je pravni poredak u rimskoj državi poznavao i regulirao fiducijarno osiguranje tražbina.

Fiducija se sastojala u tome da dužnik prenosi na vjerovnika vlasništvo stvari s fiducijarnim uglavkom (pactum fiduciae) da će mu ovaj vlasništvo vratiti kada mu bude isplaćen dug. Fiducija je služila vjerovnikovom osiguranju tražbine.

Vjerovnik je postojao vlasnik stvari i mogao je s njom odmah raspolagati te je usprkos fiducijarnom uglavku mogao prodati stvar i prije namirenja duga, što je bio pravno valjan posao. Međutim takovo ponašanje vjerovnika ( prodaja prije dospijeća) bilo je najprije tretirano kao nemoralno ponašanje bez pravne zaštite ( jer se fiducija bazirala na dobroj vjeri) ali je kasnije dužnik dobio i pravo na tužbu radi naknade štete (actio fiduciae).

Iako je fiducij u konačnosti napušten u rimskom pravu, ipak je ostao temelj kodifikacije u mnogim državama sve do danas.

Stečajni upravitelj je jedno od tijela stečajnog postupka kojeg, zbog hitnosti stečajnog postupka, imenuje stečajni sudac u rješenju o otvaranju stečajnog postupka. Stečajni vjerovnici na prvom ili kojem kasnijem ročištu vjerovnika, mogu umjesto stečajnog upravitelja imenovanog od strane stečajnog suca, imenovati drugu osobu za stečajnog upravitelja. Stečajni sudac je pri imenovanju stečajnog upravitelja vezan uvjetom da se osoba koju imenuje nalazi na listi stečajnih upravitelja Ministarstva pravosuđa, dok stečajni vjerovnici mogu imenovati neku fizičku osobu stečajnim upraviteljem iako se ona ne nalazi na listi stečajnih upravitelja.

Stečajni zakon je nakon stupanja na snagu 1. siječnja 1997.g. mijenjan i dopunjavan četiri puta – 1999., 2000., 2003. i 2006.g. Svim se tim novelama pokušalo u različitim opsezima modificirati prethodno uređenje pojedinog dijela zakona, prilagođavajući ga boljim rješenjima temeljenim na praktičnom iskustvu ili iskustvu drugih zakonodavstava.

Pretpostavke odgovornosti za štetu koju stečajni upravitelj počini pri obavljanju svoje dužnosti propisane s odredbom članka 28. Stečajnog zakona. Dakle, radi se o odgovornosti za štetu koja proizlazi iz obavljanja pojedinih djelatnosti ( profesionalna odgovornost ). Osiguravajuća društva u slučaju odgovornosti trećih osoba zaključuju ugovore o osiguranju od odgovornosti koje su rezultat prekršaja počinjenih tijekom provođenja profesionalne djelatnosti trećih osoba ili zaključuju ugovore po osnovi obveze proizašle iz zakonskih propisa npr. u slučaju odgovornosti poreznih savjetnika, knjigovođa, agenata za nekretnine, odvjetnika ili pravnih savjetnika.

Profesionalnu odgovornost, pored stečajnog upravitelja imaju: odvjetnici, javni bilježnici, revizori, agenti za nekretnine, doktori medicine, ljekarnici, doktori stomatologije, diplomirani veterinari, zaštitari, detektivi, posrednici i zastupnici u osiguranju i reosiguranju, ovlašteni arhitekti i drugi.

Stečajni zakon sa svojim procesnopravnim i materijalno pravnim odredbama, osnovni je izvor prava za provođenje stečajnog postupka u Republici Hrvatskoj. Prije stupanja na snagu sadašnjeg Stečajnog zakona dana 1. siječnja 2007.god. na području Republike Hrvatske u slučaju provođenja postupka stečaja nad dužnikom, primjenjivale su se odredbe Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (pročišćeni tekst: NN 54/ 94).

Pravna reforma hrvatskog stečajnog prava započela je s donošenjem Stečajnog zakona i njegovim stupanjem na snagu 1. siječnja 1997. g. Stečajni zakon je do današnjih dana doživio četiri promjene koje promjene su se odrazile i na učinke otvaranja stečajnog postupka i na druge postupke koji se vode pri sudovima i drugim tijelima.