Odgovornost članova uprave prema vjerovnicima

Pri tome smo potpuno smetnuli s uma kako se mi nalazimo u jednoj bitno drugačijoj situaciji, pravnoj i ekonomskoj, u kojoj nije dovoljno samo prepisati određene propise već je potrebno iste i prilagoditi našoj stvarnosti.

Notorno je da kod nas postoji jedan daleko ležerniji odnos prema dugovima i blokadi računa, nešto što je u zemljama sa razvijenom tržišnom privredom potpuno nezamislivo. Opstanak „blokiranih“ trgovačkih društava i obrtnika je nešto što je u potpunoj suprotnosti sa njihovom pravnom svrhom – osnovna svrha osnivanja trgovačkog društva je stjecanje dobiti nastupanjem na tržištu (a ne ostvarivanje prava na plaću, kako se to kod nas često tumači) a isto vrijedi i za obrtnike. Naime, kako to lijepo definira članak 1. Zakona o obrtu, cit. „obrt u smislu ovoga Zakona je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 2. ovoga Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu“.

A za one koji su to zaboravili ili možda nikada nisu niti naučili, dobit je razlika prihoda i rashoda prije obračuna poreza na dobit, uvećana i umanjena prema odredbama ovoga Zakona a utvrđuje se prema računovodstvenim propisima (za radoznalce – pogledati Zakon o dobiti, Opći porezni zakon, Zakon o računovodstvu). I tako je naša računovodstvena praksa izmislila jedan prekrasan pojam, nešto što mi, obični pravnici, ne bi mogli pronaći u zakonima pa čak i da tražimo od jutra do sutra. Radi se o izrazu „pozitivna nula“. Ovaj izraz, koji je toliko razumljiv onima koji ga svakodnevno koriste ili su se sa njim susretali često izaziva prazne poglede onih kojima je pravo temeljna okupacija. Naime, on predstavlja situaciju u kojoj neki poslovni subjekt, na kraju obračunskog razdoblja, svojim prihodima u cijelosti pokriva rashode, knjigovodstveno i stvarno (misli se na učinjene isplate), a ono što preostane jedva da je dovoljno za jutarnju kavicu i lako se ugura pod kakav izmišljeni tekući rashod.

Dakle, ovo je onaj minimum kojemu mora težiti svako trgovačko društvo i svaki obrtnik (no, kako obrtnici za obaveze obrta odgovaraju cjelokupnom imovinom nisu važni za ovaj tekst) a, kao što je već rečeno, u našem poslovnom sustavu postoji više od 23.000 blokiranih pravnih osoba (tako kaže FINA), što znači da baš i ne ostvaruju svoju osnovnu svrhu.

I što to bi to u praksi trebalo značiti?

Odgovor je veoma jednostavan – oni koji ne mogu podmiriti svoje rashode u cijelosti ne mogu više nastupati na tržištu i trebali bi nestati. U protivnom samo generiraju gubitke, kako svoje tako i svojih poslovnih partnera, uzimaju vrijeme sudovima, odvjetnicima (podrazumijeva se da niti njih ne mogu platiti u potpunosti), poreznicima, drugim riječima samo predstavljaju teret svima oko sebe. Doista, takve je poslovne subjekte bolje maknuti sa tržišta kako zarazu nelikvidnosti ne bi proširili dalje, na one koji takvih problema nisu niti imali.

Ovaj problem zakonodavac je pokušao riješiti tako što je propisao određene dužnosti u tom pravcu. Prema čl. 41. Zakona o platnom prometu, ako su na računu poslovnog subjekta evidentirane nenamirene obveze neprekidno 60 dana, banka koja vodi njegov račun o tome izvješćuje Ministarstvo financija - Poreznu upravu a uprava je dužna, u roku od 30 dana od primitka obavijesti, predložiti pokretanje stečajnog postupka protiv poslovnog subjekta.

Nadalje, kao što je to već rečeno, uprava društva dužna je pokrenuti stečajni postupak najkasnije tri tjedna po nastanku razloga kojega poseban zakon određuje kao razlog za pokretanje stečajnog postupka (za detalje vidi prethodni tekst).

Naravno, to u praksi i ne ide tako jednostavno. Stoga vjerovnici nastoje svoja potraživanja ostvariti ne samo u postupku protiv društva već i od uprave, što je sasvim u redu.