Odgovornost članova uprave

Prvo i osnovno što uvijek treba imati na umu (a što se često zaboravlja) jest činjenica da osnivači odnosno dioničari ne predstavljaju društvo niti mogu raspolagati imovinom tog društva samo zbog toga što su oni društvo osnovali ili su mu isključivi odnosno većinski vlasnici. Društvo u pravnom prometu sa trećima predstavlja uprava društva koji vodi te poslove na vlastitu odgovornost. To znači da vođenje poslova društva ne predstavlja samo pravo uprave već i njenu odgovornost obzirom da uprava uvijek imati nadzor nad poslovanjem društva i, posebno, vođenjem poslovnih knjiga.

Da sada ne ulazim previše u širinu djelokruga rada uprave, njihovih ovlasti i prava, zadržimo se samo na jednom segmentu – odgovornosti uprave za štetu vjerovnicima i članovima društva.

Nadalje, makar se odredba čl. 252. ZTD-a nalazi u odjeljku koji regulira odgovornost uprave dioničkog društva, njene se odredbe primjenjuju i na odgovornost uprave u društvima sa ograničenom odgovornošću, na odgovarajući način, sve to prema čl. 430. ZTD-a. O tome što točno znači fraza „na odgovarajući način“ više u konkretnim primjerima.

Kada promatramo odredbu čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima vidjeti ćemo kako ista posvećuje veliku pažnju odgovornosti uprave prema članovima društva dok, u odnosu na vjerovnike društva, ima daleko slabiju regulativu.

Ovo je posljedica činjenice da su vjerovnici društva prvenstveno zaštićeni u odnosu na društvo te da društvo odgovara vjerovnicima za štetu koju pretrpe dok je odgovornost uprave tek sekundarna (o tome više kasnije). Naravno, ne treba zaboraviti niti činjenicu da slična ili istovjetna zakonska regulativa postoji i u zemljama regije (posebno Njemačka i Austrija) ali niti to da su tamo vjerovnici zaštićeni drugim zakonskim mehanizmima. Doduše, takvi isti ili slični mehanizmi postoje i kod nas – problem je u tome da se oni ne upotrebljavaju onako kako bi trebalo.

Naravno, opće zaobilaženje propisa i izbjegavanje odgovornosti postalo je nacionalni šport, sve po načelu „nitko to ne radi pa neću ni ja“ ali jednom moramo svemu tome stati na kraj i podvući crtu. Došlo je vrijeme da se podvuče crta pod ovo razdoblje prvobitne akumulacije kapitala i divljeg zapada koje je vladalo na ovim područjima te da se krene dalje, po načelima odgovornosti za svoj rad.

Dakle, ako netko ima problema sa naplatom svojih potraživanja od kakvog trgovačkog društva, evo nekoliko ideja što napraviti kada društvo nema imovinu. Za početak, obraditi ću opću odgovornost člana uprave, onako kako istu postavlja čl. 252. ZTD-a u odnosu na društvo. Naš ZTD oslanja se na germansku tradiciju u kojoj se podrazumijeva da su vjerovnici zaštićena divljač kao i to da uprava savjesno i zakonito obavlja svoj posao u cilju zaštite kapitala dioničara (ili udjelničara). Naime, prema strogoj zakonskoj odredbi, dionička društva i društva sa ograničenom odgovornošću predstavljaju društva kapitala a ne društva osoba. Ovaj je zakonski koncept nešto izmijenjen u našoj svakodnevici u kojoj je društva osnivaju ne zbog toga da netko oplodi svoj kapital već da ima od čega živjeti – većina postojećih društava zadovoljna je što isplaćuje nekakvu plaćicu direktoru (često jedinom zaposlenom) pa tome moramo prilagoditi i tumačenje zakonskih odredbi.

Tako moramo zapamtiti da i član uprava dioničkog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću, koji je ujedno i većinski ili isključivi vlasnik dionica ili poslovnih udjela, nije time oslobođen odgovornosti za štetu – on odgovara vjerovnicima društva a, u nekim slučajevima, i ostalim dioničarima/udjelničarima u društvu.