Pogreške i kako ih izbjeći

Odgovor na to je jednostavan – netko je pogriješio, bilo Vi, prisjednik, službenik ili netko treći a ta pogreška, osim u svom malom mikrosvemiru, ne proizvodi nikakve posebne učinke prema svijetu oko sebe. Svaka osoba koja obavlja neki posao mora biti svjesna da će, prije ili kasnije, negdje pogriješiti. Griješimo svi - suci, odvjetnici, liječnici, obrtnici (ne bi vjerovali ali i oni), svi koji se bave bilo kakvog djelatnošću, osim, naravno, političara na vlasti. No, kako oni nisu predmet ovog članka, zanemarimo za sada ove bezgrešne ljude i posvetimo se onome što se događa svim ostalim običnim smrtnicima.

Vratimo se sada onoj situaciji sa početka, do utvrđenja da je netko učinio ono što se svima može dogoditi i što će se, prije ili kasnije, svima i dogoditi. Dakle, pogreška je napravljena i utvrđena (ovdje namjerno ne spominjem pogreške koje nisu pronađene, one kao da ne postoje) i postavlja se pitanje što dalje.

Prvu stvar smo već raščistili – tako što može se dogoditi (i događa se) svima koji rade i, po zakonu velikih brojeva, češće će se dogoditi onima koji puno rade. Primjerice, ako bi bilo ljudski pogriješiti u samo 0,1% slučajeva (moje računalo nema oznaku za promile pa se služim ovom metodom), iz toga bi proizlazilo da ste pogriješili u jednom od tisuću spisa. No, nemojmo zaboraviti da se u jednom spisu počini više radnji, kako onih koje počini bilježnik tako i onih koje moraju napraviti prisjednik, službenik ili neka treća osoba. U svakom spisu otiskuje se žig ili piše rješenje na svim primjercima, spis se otpravlja, poštar to mora odnijeti i dostaviti, dostavnice se ulažu itd. Sada već dolazimo do daleko veće učestalosti pogrešaka u odnosu na broj spisa i to je već bliže stvarnom stanju.

Zanimljivo je da većinu pogrešaka koje se dogode u jednom spisu nećete niti primijetiti, neke zato što su malene i beznačajne, druge zbog toga što ih, jednostavno, nitko nije registrirao. Svaki puta kada trebam uzeti u ruke neki stari spis i ponovo pregledati sve radnje koje su se u njemu događale, hvata me užas pri pomisli što bi takva, naknadna i detaljna, kontrola mogla pronaći. Stvari koje su se smatrale normalnim i gotovim odjednom su postale upitne, vidiš da si neke stvari napravio drugačije no što ih inače radiš i da si, možda, napravio nešto što inače ne bi. Ne jednom mi se dogodilo da uzmem kakav stari spis i da se zamislim nad tim koja je budala donijela takvu odluku, pogledam u potpis i vidim da sam to bio ja. Tada se pitaš kako je to moguće, kako ti se dogodio takav propust? Ovako nešto dogodilo se svakom onome tko je svjestan da može pogriješiti pa, često, i previše kritički promatra svoj rad, traži savršenstvo tamo gdje je dovoljno korektno odraditi određeni posao.

U osnovi, upravo je to ono što se od bilježnika očekuje u postupku određivanja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave – da taj posao obave korektno i brzo te da na taj način rasterete sud od jednog dijela ne baš sudskog posla. Sve neravnine koje nastanu takvim radom kao i sve probleme koji budu proizašli iz tih spisa treba, u konačnici, riješiti sud.

Upravo zbog toga ne treba ovakve stvari shvaćati previše tragično - kada se sve zbroji i oduzme, to jednostavno nije vrijedno toga. Dakle, ako primijetite da ste negdje pogriješili, ne treba zbog toga dizati paniku već problem treba riješiti, ako je rješenje moguće (a iskustvo nam govori da uglavnom jest moguće). Moram priznati da su bilježnici u daleko nepovoljnijem položaju no što bi bili suci da im se dogodi nešto slično u ovršnom predmetu.

Naime, u sudskom postupku sve ostaje, na neki način, pod okriljem suda i cijeli se postupak vodi, od pokretanja do dovršetka, pod istim brojem. Svaki korak u spisu ovisi o radnji suca i sudac može, gotovo u svakom trenutku, poduzeti neke radnje koje bi mogle ispraviti raniju pogrešku. Nasuprot tome, javni bilježnik sudjeluje samo u prvoj fazi ovršnog postupka, u dijelu određivanja ovrhe, i nema nikakvog utjecaja na dalji tijek postupka. Od onog trenutka kada bilježnik stavi potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti na rješenje o ovrsi, duh izlazi iz boce i bilježnik ga teško može vratiti, čak i kada je jasno da bi to trebalo učiniti.

No, vratimo se osnovama i tome što bi bilježnik trebao napraviti kada utvrdi da je pogriješio u nekom dijelu ovršnog postupka. Da bi se to učinilo, prvenstveno je potrebno utvrditi kakve su to sve pogreške moguće i koje su njihove posljedice.

Dakle, u osnovi se pogreške mogu podijeliti u tri osnovne kategorije:

a) nebitne

b) bitne ali popravljive

c) neugodne (neću upotrijebiti izraz „nepopravljive“ jer to ne bi trebalo biti tako)

Ovu podjelu ipak treba smatrati uvjetnom podjelom jer je moguće (i često) da se jedna pogreška iz katastrofalne pretvori u beznačajnu ali, na žalost, moguće je i obrnuto. Dakle, kao i obično u životu, nema apsolutnih stvari niti apsolutnih vrijednosti, postoji samo praksa, statistika i realnost.