Trgovački sud u Zagrebu

Nadležnost suda

autor: Mladen Šimundić

Indeks članka

  1. Ovršni zakon – podnošenje prijedloga
  2. Primjena čl. 109. Zakona o parničnom postupku
  3. Primjena članka 109. ZPP-a u ovršnom postupku
  4. Sadržaj urednog ovršnog prijedloga
  5. Nadležnost suda

O autoru

Mladen Šimundić je sudac Trgovačkog suda u Zagrebu od 1999 do 2011. Radio je na ovršnim predmetima do 2007.g i bio zamjenik predsjenika odjela. Autor je brojnih članaka iz područja ovršnog prava. Od 2007.g. radi na parničnim predmetima te predmetima vezanim za prava društava. Predavač je na stručnim seminarima.

Stvarna nadležnost

1. Ovrha na temelju vjerodostojne isprave

Stvarnu nadležnost u ovršnom postupku uređuje Zakon o sudovima i to u čl. 16. (nadležnost Općinskih sudova) i čl. 19. (nadležnost Trgovačkih sudova). Pri tome treba naglasiti kako nadležnost Općinskih sudova postoji kako u slučajevime pojedinačno navedenim u čl. 16. tako i u svim ostalim slučajevima u kojima nije propisana nadležnost nekog drugog suda. Zbog toga se u daljem tekstu pojedinačno navodi samo nadležnost Trgovačkog suda jer sve ostalo ulazi u nadležnost Općinskog suda.

Kako to obično kod nas biva, izmjene navedenog Zakona o sudovima uzrokovale su opću radost i veselje. Dakle, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (NN 17/04) članak 19. Zakona promijenjen je na način da je propisano slijedeće, cit.:

  • «Članak 5.
  • U članku 19. stavku 1. točke 1. i 2. brišu se.
  • Dosadašnje točke 3. i 4. postaju točke 1. i 2.
  • U dosadašnjoj točki 5., koja postaje točka 3., riječ: »izvrše¬nja« zamjenjuje se riječju: »ovrha« u odgovarajućem broju i padežu, a riječ: »izvršenika« zamjenuje se riječju: »ovršenika«.
  • U dosadašnjoj točki 6., koja postaje točka 4., riječ: »izvrše¬nje« zamjenjuje se riječju: »ovrhu«.
  • Dosadašnja točka 7. postaje točka 5.»

Naravno, za one koji taj zakon nemaju svakodnevno pred sobom (a i za one druge) potrebno je pojašnjenje problema.

U tu svrhu pogledajmo sadašnji tekst odredbe čl. 19. st. 1. t. 4. (ranije točka 6. navedenog Zakona) koja kaže da Trgovački sudovi «određuju i provode ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u pravnim stvarima iz stavka 1. točke 1. ovog članka.» U tome je naizgled sve jasno, sve dok se ne pročita sadašnji tekst odredbe članka 19. stavka 1. točke 1. koja određuje da Trgovački sudovi «vode sudske registre». Dakle, iz ovih zakonskih odredbi proizlazi da Trgovački sudovi određuju i provode ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u registarskim predmetima.

Notorno je da se u registarskim stvarima ne mogu provoditi ovrhe na ovaj način pa se trebamo zapitati kako je od ovakve greške došlo?
Odgovor je jednostavan: prilikom izmjena Zakona o parničnom postupku (NN 117/03) u isti su zakon dodani članci o stvarnoj nadležnosti sudova u parničnom postupku. Slijedom navedenog, zakonodavac je smatrao kako više nema potrebe da se ista nadležnost uređuje drugim zakonom (Zakonom o sudovima) pa se pobrinuo da se navedene odredbe maknu. Radi se o brisanju odredbi čl. 19. st. 1. i 2. te pomicanju ostalih stavaka po izmjenama Zakona o sudovima iz NN 17/04.

Naravno, pri tome je zaboravljena povezanost tih stavaka pa smo umjesto uređenih odnosa dobili jedan veliki problem. Naime, odredba članka 19. st. 1. t. 6. Zakona o sudovima koja je uređivala određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave vezala se za raniji st. 1. t. 1. koji je uređivao nadležnost za sporove. To je značilo da su prema ranijem tekstu zakona Trgovački sudovi bili nadležni za određivanje i provođenje ovrhe u predmetima u kojima su bili nadležni i suditi.

Sadašnji tekst članka 19. Zakona o sudovima potpuno je nejasan glede određivanja i provođenja ovrhe na temelju vjerodostojne isprave i mora se što prije promijeniti. Do tada će svaka odluka o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave koju donesu Trgovački sudovi biti veoma upitna, što nije u interesu niti sudova niti stranaka a posebno ne države.

Kako je to uobičajeno, sudovi su zauzeli takozvani «položaj noja», zabili glavu u pijesak i nastavili određivati ovrhu na temelju vjerodostojne isprave kao da se ništa nije dogodilo.

Dakle, kada kao nebitno zanemarimo činjenicu da zakon tako uopće ne propisuje, proizlazi da Trgovački sudovi određuju i provode ovrhu u predmetima u kojima su ovlašteni suditi. Kako se radi o jedinstvenom postupku svih sudova u RH, može se reći da su sudovi svojom praksom protumačili zakon na praktični način. Doduše, u ovom se slučaju ipak radi više o nastavku uobičajenog postupanja nego o nekoj smišljenoj akciji.

Dakle, temeljna osnova za određivanje stvarne nadležnosti suda jest utvrđenje da se postupak vodi između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost te da se radi o predmetu koji proizlazi iz trgovačkog ugovora. Ovo znači da oba sudionika u postupku (kako ovrhovoditelj tako i ovršenik) moraju udovoljavati subjektivnom kriteriju pripadnosti osobama koje obavljaju gospodarsku djelatnost.

U ostalim ovršnim predmetima, u kojima se kao stranke pojavljuju neke druge osobe (pravne ili fizičke) ne postoji nadležnost Trgovačkog suda za određivanje ovrhe na temelju vjerodostojne isprave. Za sve njih nadležan je Općinski sud, kao sud opće nadležnosti.
Pri tome valja ukazati na primjenu odredbi Stečajnog zakona, u odnosu na ovršni postupak. Svima je poznato da postoji isključiva nadležnost stečajnog suda u parničnim postupcima u kojima je jedna od stranaka stečajni dužnik, pri čemu se misli na vođenje tog postupka.

Nastuprot tome, u ovršnim postupcima ne postoji takvo uređenje stvarne nadležnosti.

Bilo da ovršni postupak pokreće stečajni dužnik kao ovrhovoditelj ili je stečajni dužnik ovršenik, mjesna i stvarna nadležnost ne ovise o Stečajnom zakonu već se na njih primjenjuju opće odredbe o stvarnoj nadležnosti, temeljem Zakona o sudovima.

Ukoliko je stečajni dužnik ovrhovoditelj, stvarna i mjesna nadležnost suda ovise o statusu ovršenika (pa se primjenjuju odredbe ZPP-a i Zakona o sudovima) te o odredbama Ovršnog zakona o mjesnoj nadležnosti. Prema tome, za pojedine predmete u kojima je ovršenik fizička osoba ili pravna osoba koja ne obavlja gospodarsku djelatnost (udruga, država, općina i dr.), stvarno bi bio nadležan Općinski sud.

2. Ovrha na temelju ovršne isprave

Prema odredbama čl. 19. st. 1. t. 3. Zakona o sudovima Trgovački sudovi rješavaju i provode ovrhe odluka koje su donijeli u prvom stupnju kao i sporove koji nastaju u tijeku i povodom tih ovrha te provode postupak priznanja i ovrhe inozemnih sudskih odluka kao i arbitražnih odluka u trgovačkim sporovima. Ovrha po ostalim ovršnim ispravama ulazi u nadležnost Općinskih sudova, kao sudova opće nadležnosti (uz izuzetak koji se odnosi na primjenu Zakona o arbitraži).

Što to točno znači?

Dakle, Trgovački sudovi rješavaju i provode ovrhe po onim odlukama koje su upravo ti sudovi donijeli u prvom stupnju. Ovo znači da se radi o odlukama tih sudova koje su pogodne za ovrhu u ovršnom postupku pri čemu se ovim zakonom uređuje samo i isključivo stvarna nadležnost. Ovo je dosta važno za napomenuti obzirom da se u praksi javljaju situacije u kojima se ovrha traži upravo pred sudom koji je odluku donio, makar postoji mjesna nadležnost drugog suda za provođenje ovrhe.

Odluku koju je donio Trgovački sud u Zagrebu može provoditi Trgovački sud u Dubrovniku, ukoliko postoji mjesna nadležnost za provođenje te odluke.

Nadalje, ovi sudovi provode postupke priznanja i ovrhe stranih sudskih odluka te arbitražnih odluka u trgovačkim sporovima. Notorno je da se stane sudske i arbitražne odluke moraju prvo priznati pa tek onda ovršavati. Treba ukazati i na činjenicu da Trgovački sudovi provode postupak priznanja i ovrhe sudskih odluka samo u trgovačkim sporovima, što znači da za ostale predmete postoji nadležnost Općinskog suda.

Naprotiv, za arbitražu postoji drugačije rješenje. Prema Zakonu o arbitraži (NN 88/01), čl. 43. , utvrđena je isključiva nadležnost Trgovačkog suda u Zagrebu za odlučivanje zahtjevima za priznanje i o prijedlogu za određivanje ovrhe, u svim predmetima iz nadležnosti trgovačkih sudova po arbitražnim pravorijecima. U ostalim predmetima za priznanje i određivanje ovrhe po stranom arbitražnom pravorijeku nadležan je Županijski sud u Zagrebu.

Zakonodavac doduše u tom zakonu navodi i kako je za provedbu ovrhe nadležan stvarno nadležni sud određen posebnim zakonom što znači da, primjerice, Trgovački sud u Zagrebu priznaje strani arbitražni pravorijek, donosi rješenje o ovrsi a to rješenje može provesti i neki drugi sud.

Ne treba zaboraviti da ova odredba Zakona o sudovima taksativno nabraja one situacije u kojima postoji stvarna nadležnost Trgovačkih sudova za donošenje odluka o ovrsi na temelju ovršne isprave. U svim drugim situacijama Trgovački sudovi nisu ovlašteni određivati ovrhu na temelju ovršne isprave, bez obzira na status sudionika u postupku. Pri tome se posebno skreće pažnjana ovršne javnobilježničke akte te na bjanko i obične zadužnice.

Za provedbu ovrhe po ovršnom javnobilježničkom aktu stvarno je nadležan Općinski a ne Trgovački sud, bez obzira na to kakvo je svojstvo stranaka u postupku. Ovo iz razloga što ovršni javnobilježnički akt ne predstavlja odluku koju bi Trgovački sud donio u prvom stupnju te ne postoji nadležnost tog suda za provođenje ovrhe. Na žalost, zakon je dosta isključiv po tom pitanju što ne znači da je i logičan. Javnobilježnički akt nije odluka koju je donio netko treći, već se radi o ugovoru između stranaka koji je sklopljen u posebnoj formi koja mu daje svojstvo ovršne isprave.

Isto vrijedi i za bjanko te običnu zadužnicu, možda u još većoj mjeri. Naime, kod njih se radi samo o izjavi na kojoj je samo ovjeren potpis davatelja izjave a ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi. U stvarnosti to je samo dogovor stranaka na kojemu je jedna od strana ovjerila svoj potpis pa ipak u ovršnom postupku ne postoji nadležnost Trgovačkog suda. Paradoksalno je da bi Trgovački sud bio nadležan u slučaju spora povodom tih isprava jer se radi o sporu koji proizlazi iz trgovačkog ugovora.

Suci su već dulje vrijeme ukazivali na ove nelogičnosti Zakona o sudovima pa je, prema sadašnjem stanju, predložena izmjena propisa o stvarnoj nadležnosti sudova glede određivanja i provođenja ovrhe na temelju bjanko i obične zadužnice. Naravno, kako je to uobičajeno kod nas, ne radi se o izmjeni Zakona o sudovima već o predloženoj izmjeni Ovršnog zakona.

I tako, umjesto da se propisi o stvarnim nadležnostima sudova nalaze u Zakonu o sudovima, oni su razasuti u brojnim drugim zakonima (Zakon o parničnom postupku, Zakon o sudovima, Zakon o arbitraži). O tome kako to baš i nije najbolje rješenje za naše pravosuđe ne treba posebno raspravljati. Na žalost, za očekivati je da svoj dodatak odredbama o stvarnoj nadležnosti sudova doprinese i nekakav Zakon o mrkvici i kupusu ili kakav drugi veseli uradak koji nam se sprema.

Mjesna nadležnost

Kada se savlada pitanje stvarne nadležnosti suda, pitanje mjesne nadležnosti je veoma jednostavno. Prema odredbama Ovršnog zakona, mjesna nadležnosti sudova određuje se veoma praktično za svaku vrstu ovrhe. Tome ne treba ništa posebno dodavati pa navedimo da je:

  • za odlučivanje o prijedlogu i provođenje ovrhe na nekretnini mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Ova je odredba logična, pri čemu treba naglasiti da taj sud nije neophodno i sud koji vodi zemljišne knjige. Primjerice, za ovrhu na nekretnini u Krapini nadležan je Općinski sud u Krapini (ako se radi o ovrsi iz stvarne nadležnosti Općinskog suda) odnosno Trgovački sud u Zagrebu (ako se radi o ovrsi iz stvarne nadležnosti Trgovačkog suda).
  • za odlučivanje o prijedlogu i provođenje ovrhe na pokretninama mjesno je nadležan sud na čijem se području pokretnine nalaze ukoliko je taj podatak naveden u prijedlogu. Ukoliko u prijedlogu nije naznačeno gdje se nalaze pokretnine ovršenika, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište ovšrenika pravne osobe odnosno prebivlište ili boravište fizičke osobe.
  • za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na novčanoj tražbini i za provedbu te ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište ovršenika, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi ovršenikovo boravište
  • za odlučivanje o ovršnom prijedlogu na ovršenikovoj tražbini da mu se preda određena pokretna ili nepokretna stvar ili da mu se isporuči određena količina pokretnina i za provedbu te ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze te stvari.
  • za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na dionici za koju nije izdana isprava o dionici te udjelu, odnosno na poslovnom udjelu u trgovačkom društvu i za provedbu te ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište dioničkoga društva, odnosno drugoga trgovačkoga društva
  • za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na patentu, tehničkom unapređenju, plodouživanju ili nekom sličnom ovršenikovu pravu i za provedbu te ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi prebivalište ovršenika, a ako ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, nadležan je sud na čijem se području nalazi boravište ovršenika. Naravno,ako se radi o ovršeniku koji je pravna osoba, tada je mjerodavno njegovo sjedište.
  • za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu i za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima koja se vode na računu ovršenika kod banke koja za njega obavlja poslove platnog prometa mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi ovršenikovo sjedište. Ovo pravilo ne vrijedi kada je ovršenik Republika Hrvatska, neka ustanova sa javnim ovlastima, javni fond ili agencija koji djeluju na cijelom državnom području. U takvim situacijama mjesno je nadležan sud na čijem području ovrhovoditelj ima prebivalište ili sjedište a ako ovrhovoditelj nema prebivalište ili sjedište u RH nadležan je sud u Zagrebu. Ova je odredba logična te predstavlja jednu od boljih izmjena koje su se našle u Ovršnom zakonu 2003. godine. Nabrojani ovršenici doista djeluju na cijelom području ove zemlje te nema potrebe ovrhovoditelja tjerati da podnosi prijedlog na sud sjedišta ovršenika.
  • za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu radi predaje jedne ili više određenih stvari ili radi isporuke određene količine zamjenljivih stvari te za provedbu ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području nalaze stvari.
  • za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu radi ispražnjenja i predaje nekretnine i za provedbu te ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području nekretnina nalazi.
  • u slučaju da je ovršenik dužan po ovršnoj ispravi obaviti određenu radnju ili trpjeti određene radnje ili se suzdržati od određene radnje, za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu i za provedbu ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem području ovršenik treba ispuniti obvezu po ovršnoj ispravi.
  • za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu na temelju ovršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenika vrati na rad i da člana tijela ovršenika vrati u službu i za provedbu ovrhe, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište poslodavca.
  • za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu diobom zajedničke nekretnine, ostavine ili druge zajedničke stvari i za provedbu te ovrhe mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi stvar.

Kada se govori o mjesnoj nadležnosti sudova, ne treba zaboraviti odredbu čl. 19. sadašnji stavak 1. t. 3. (sadašnja točka 3. a ranije 5.) Zakona o sudovima koja govori o mogućnosti da Trgovački sudovi povjere provođenje ovrhe na nenovčanim sredstvima ovršenika mjesno nadležnom Općinskom sudu. Pri tome se također mora paziti na mjesnu nadležnost Općinskog suda kojemu se povjerava provođenje takve ovrhe.

3. Točni nazivi ovrhovoditelja i ovršenika

Naizgled, možemo pomisliti kako ovaj nedostatak jednostavno ne može postojati. Pa valjda svatko zna kako se zove ili kako mu se naziva tvrtka? Teoretski i logično – da. Međutim, okrutna stvarnost u potpunosti demantira logiku te dodaje novu dimenziju našem svakodnevnom šlamperaju. Dakle, kako bi trebalo pravilno označavati stranke u ovršnom (ili u drugom postupku)?
a) Trgovačka društva označavaju se uz primjenu barem minimalne, skraćene tvrtke sukladno odredbi čl. 19. Zakona o trgovačkim društvima. Ovo znači da se mora navesti naziv tvrtke (uzmimo na primjer DIP TUROPOLJE) naznačiti oblik organiziranja (d.d.; d.o.o.; k.d.; j.t.d.) te navesti sjedište (mjesto i ulicu te kućni broj). Nevjerojatna je količina ovršni prijedloga u kojima ovrhovoditelji pogrešno navode čak i svoju tvrtku, u pravilu bez naznake oblika organiziranja. Isto tako treba napomenuti kako, čak i ako je su u prijedlogu stranke točno navedene, veliki broj vjerodostojnih isprava u prilogu nema sve elemente koji su potrebni da bi se moglo utvrditi točan naziv ovršenika. Pa nije moguće da naši ovrhovoditelji ne znaju s kime posluju? To je još jedan prilog tezi kako u našem gospodarstvu postoji određena količina nemarnosti koju treba iskorijeniti. Postoje pravila o tome što mora sadržavati račun i bilo bi lijepo da se konačno toga počnemo držati. Naravno, sada će se netko odmah sjetiti ranijeg dijela teksta koji je govorio o (ne)nadležnosti sudova i upitati kako suci mogu od stranaka tražiti doslovno pridržavanje zakona kada sami postupaju po načelu svrsishodnosti? Takve upućujem na poznatu povijesnu (pa čak i pravnu) izreku koja kaže: „veži konja gdje ti aga kaže“. Neke stvari se doista ne mijenjaju kroz povijest a svakako ne treba zaboraviti da su upravo suci ti koji odlučuju o tome kako se pojedini zakon primjenjuje u praksi.

b) Označavanje obrtnika kao stranke podrazumijeva navođenje imena i prezimena vlasnika obrta te naziva samog obrta. Prema čl. 1. stav 3. Zakona o obrtu (NN 49/03 – pročišćeni tekst, u daljem tekstu ZO) obrtnik je, cit. «...fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. ovog Zakona u svoje ime i za svoj račun...». Obrt je, pak, «samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti ... od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti...». Iz ovih definicija jasno se razaznaje kako obrt nema pravnu osobnost, jer isti predstavlja obavljanje dopuštenih djelatnosti od strane fizičkih osoba – obrtnika. Zakonska definicija obrtnika kao fizičke osobe koja obavlja jednu ili više djelatnosti u svoje ime i za svoj račun daje temeljnu osnovu za tumačenje zakonskih odredbi o odgovornosti obrtnika za obveze obrta. Ovdje treba ukazati na odredbu čl. 16. st. 2. ZO koja propisuje da tvrtka obrta sadrži naziv obrta, oznaku obrta i njegovo sjedište a da istodobno nije propisano da mora sadržavati i naznaku vlasnika obrta. Također je čl. 16. st. 4. propisano da se na tvrtku obrta primjenjuju odredbe ZTD-a na odgovarajući način što se vjerojatno odnosi na slične ili iste tvrtke te na nastupanje na tržištu pod određenom tvrtkom. Treba naglasiti kako odredba tog članka nije u suprotnosti sa čl. 1. Zakona o obrtu jer članak 1. ZO određuje tko je obrtnik a članak 16. ZO koja je tvrtka obrta. U svakom slučaju, ove odredbe ZO nisu od utjecaja na odgovornost obrtnika a o načinu označavanja obrta i obrtnika treba istaknuti stav sa III Savjetovanja sudaca trgovačkih sudova 26. i 27. travnja 2001. godine. Prema tom stavu, cit. «Kao stranka u postupku može se pojaviti samo vlasnik obrta kao fizička osoba, a ne i njegova obrtnička radnja.»

c) Fizičke osobe, prema odredbi čl. 106. Zakona o parničnom postupku, trebale bi se označavati navođenjem imena, zanimanja, prebivalište odnosno boravišta te eventualnih punomoćnika. Ova odredba, koja također svoje porijeklo vuče još od dana donošenja ZPP-a (1977. godine) u praksi je modificirana na način da pojam «ime» označava ime i prezime dok se samo zanimanje stranke u pravilu ne navodi.

d) Ostale stranke (pravne osobe) trebale bi se navoditi onako kako glasi njihov naziv iz posebnih upisnika (udruge) odnosno posebnih zakona (općine).

4. Uredna punomoć za punomoćnika

Ovo je naizgled jednostavno pitanje jer svatko zna kako napisati i potpisati punomoć. Međutim, praksa ukazuje da to i nije tako. Problema u pravilu nema kada je u pitanju fizička osoba jer se ona samo potpisuje ali treba ukazati na one slučajeve kada je stranka trgovačko društvo. Primjenom odredbe čl. 19. Ovršnog zakona a u svezi čl. 98. Zakona o parničnom postupku punomoćnik je dužan dostaviti punomoć prilikom poduzimanja prve radnje u postupku.

Sukladno čl. 42. Zakona o trgovačkim društvima uredna punomoć sadrži ime, prezime i funkciju osobe koja je punomoć potpisala jer istu može potpisati samo osoba navedena u čl. 41. ZTD-a, te pečat trgovačkog društva. Ovo znači da se ime, prezime i funkcija osobe moraju navesti u samoj punomoći te da nije dovoljno da se na istoj nalazi samo nečiji potpis i pečat trgovačkog društva. Isto vrijedi i za druge pravne osobe koje se pojavljuju kao stranke u postupku.

Slučajevi neuredne punomoći iznimka je od stava da bi sudovi trebali odbacivati neuredne podneske stranaka. Naime, zakon izričito nalaže sudu što da učini u takvim slučajevima, time da je situacija ipak drugačija ovisno o tome da li je neurednu punomoć predao ovršenik ili ovrhovoditelj. Isto vrijedi i za nedostatak punomoći.

U slučaju da je neurednu punomoć dostavio ovršenik, tada se primjenjuje odredba čl. 98. Zakona o parničnom postupku. Prema toj odredbi, ukoliko pozvani punomoćnik ne dostavi urednu punomoć za zastupanje u zadanom roku postupak će biti nastavljen kao da podnesak nije niti uložen a ako dostavljena punomoć ne bude uredna isti će biti odbačen.

Naprotiv, ukoliko je punomoć neuredna na strani ovrhovoditelja, treba primjeniti odredbi čl. 109. ZPP-a. Ovo iz razloga što primjena posljedica iz čl. 98. ZPP-a jednostavno nije moguća ukoliko se radi o ovrhovoditelju. Konačna posljedica nepostupanja po pozivu suda za dostavu uredne punomoći može biti odbačaj podneska (ako punomoć koja je dostavljena na poziv bude neuredna) odnosno nastavak postupka kao da podnesak nije niti uložen (ako ne dostavi nikakvu punomoć). Postavlja se pitanje kako bi sud nastavio postupak po ovrhovoditeljevom zahtjevu ako on nije pokrenut od strane ovlaštene osobe? U takvim situacijama treba primjeniti odredbu čl. 109. ZPP-a i podnesak odbaciti odnosno postupak obustaviti. To je jedna od rijetkih situacija kada se doista može primjeniti odredba čl. 109. na ovršne predmete jer se radi o nedostatku koji sprječava bilokakvo postupanje po podnesku, osim poziva na uklanjanje tog nedostatka.

5. Izreka ovršnog prijedloga

a) Prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave

Prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju ovršne isprave ovrhovoditelji ne tako rijetko pogrešno sastave samu izreku prijedloga. Konkretno, izreku počinju otprilike ovako: „Na temelju pravomoćne i ovršne presude ..... nalaže se ovršeniku da u roku od ... dana namiri tražbinu ovrhovoditelju a u protivnom određuje se ovrha....“

Što je tu pogrešno?

Ovršni prijedlog na temelju ovršne isprave nikako ne smije sadržavati nalog ovršeniku da u nekom roku namiri tražbinu ovrhovoditelja. Ovo iz razloga što je isprava na temelju koje se određuje ovrha temeljem ovršne isprave postala ovršna, a ona postaje ovršna nakon što je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Dakle, ovršenik je već imao priliku dobrovoljno ispuniti ovrhovoditeljevu tražbinu pa mu se ne može davati nekakav dodatni rok za novo dobrovoljno ispunjenje.

Bez obzira što je ova činjenica notorna, iznenađuje broj ovrhovoditelja koji u svojim ovršnim prijedlozima ponavljaju istu pogrešku. To je samo dokaz da se većina pravnika nikada ozbiljno ne bavi ovrhom, kao da ovrha nije dio pravnog sistema.

b) Prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave

S druge pak strane, ovršni prijedlozi na temelju vjerodostojne isprave ponekad (daleko rjeđe nego gornje navedeni slučaj) ne sadrže nalog ovršeniku da u određenom roku namiri tražbinu. Bez takvog naloga sud nije u mogućnosti izdati rješenje o ovrsi niti provesti ovrhu ako ono postane pravomoćno. Članak 37. st. 2. OZ-a je jasan glede sadržaja rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave: njime se daje nalog ovršeniku da namiri tražbinu ovrhovoditelja te određuje ovrha radi prisilnog ostvarenja te tražbine.
Treba naglasiti kako je potpuno svejedno da li će ovhovoditelj taj nalog

U ovom kontekstu svakako treba obratiti još jedno pitanje koje je neposredno vezano za rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave. Naime, u praksi se pojavilo pitanje da li, ukoliko ovršenik prigovori rješenju, postoje uvjeti za određivanje prethodne mjere iz članka 284. OZ-a, odnosno da li postoji odluka suda koja nije postala ovršna.

Kada se pažljivo proučava odredba čl. 37. st. 2. OZ-a, te odredbe čl. 54. OZ-a i 284. istog zakona, jasno je kako uvjeti postoje.

Krenimo redom u pojašnjenju ove tvrdnje.

Nakon što smo savladali činjenicu da se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sastoji od naloga ovršeniku na namiri tražbinu i od dijela kojim se određuje ovrha radi prisilnog ispunjenja naloga pogledajmo što sadržava odredba čl. 54. OZ-a.

Njome se uređuje situacija u slučaju prigovora ovršenika te se predviđa da sud, ukoliko je ovršenik prigovorio rješenju u cijelosti, stavlja izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i ukida provedene radnje. Daljnji postupak nastaviti će se kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

To znači da sud, povodom prigovora ovršenika, nije stavio izvan snage nalog ovršeniku da namiri tražbinu i da će se daljnji postupak nastaviti kao parnični postupak povodom prigovora protiv platnog naloga. Kada parnični sud odlučuje o prigovoru protiv platnog naloga, on odlučuje o tome da li se platni nalog održava na snazi u cijelosti ili djelomično odnosno da li se nalog ukida.

Dakle, postoji odluka suda (nalog za plaćanje) koja nije postala ovršna te slijedom navedenog postoji jedna od osnova za određivanje prethodne mjere iz čl. 284. st. 1. OZ-a. Postojanje uvjeta iz članka 284. st. 2. OZ-a – opasnost da bi se bez osiguranja onemogućilo ili znatno otežalo ostvarenje tražbine – sud utvrđuje u posebnom postupku osiguranja.

6. Predmet i sredstvo ovrhe

Ukratko rečeno, predmet ovrhe su stvari i prava na kojima se ovrha može provoditi dok su sredstva ovrhe one ovršne radnje kojima se tražbina prisilno ostvaruje.

Ovrhovoditelj mora u svom ovršnom prijedlogu naznačiti sredstva ovrhe jer se u protivnom ovrha ne može provoditi dok zakon ne propisuju da se mora navesti i predmet ovrhe kao takav, osim po potrebi.

Svakako je potrebno navesti neke od najčešćih situacija kada je jednostavno neophodno da se točno označi predmet ovrhe jer se u protivnom ovrha ne može provesti i prijedlog bi se trebao odbaciti.

Ograničimo se na dva najčešća primjera u ovršnim postupcima pred Trgovačkim sudovima – ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika i ovrhu na nekretnini ovršenika

Ovrha na novčanim sredstvima ovršenika može se provesti samo i isključivo ako je ovrhovoditelj točno naznačio broj poslovnog računa ovršenika. Ova obaveza jasno proizlazi iz čl. 207. OZ-a st. 1. OZ-a. U tom članku postoji dio koji zahtijeva dodatno objašnjenje. Naime, prilikom označavanja računu ovršenik dovoljno je navesti barem jedan račun ovršenika, bez obzira na to što ih ovršenik može imati više.

Zbog čega je to tako?

Temeljni razlog nalazimo u Zakonu o platnom prometu u zemlji (NN 117/01) te u odgovarajućim Odlukama HNB-a objavljenim u NN 14/02. Ukratko prepričano, svaki poslovni subjekt može imati više poslovnih računa kod različitih banaka.

Bez obzira na to, jedan od navedenih računa je glavni račun koji je kao takav i registriran. Ukoliko je rješenje o ovrsi naslovljeno na taj glavni račun, ono se i provodi na tom računu, do iznosa sredstava koje ovršenik ima. Ako ovršenik nema dovoljno sredstava na tom računu, obavještavaju se ostale banke koje vode ostale račune ovršenika te se predmetni iznos za koji je određena ovrha blokira na tim računima.

U onim slučajevima kada račun koji je naveden u ovršnom prijedlogu nije glavni račun ovršenika, ovrha se provodi na tom, recimo to tako «sporednom računu». Ako na njemu nema dovoljno sredstava, obavještava se banka koja vodi glavni račun i postupak kreće kao da rješenje o ovrsi glasi na glavni račun.

Dakle, ovršenik ne može otvaranjem više računa kod više banaka izbjeći obavezu plaćanja duga prema ovrhovoditelju niti ovrhovoditelj mora znati za sve račune ovršenika. Zbog toga je za provođenej ovrhe dovoljno da ovrhovoditelj navede jedan račun ovršenika a to ne mora biti glavni račun.

Ovdje je potrebno upozoriti na još jednu promjenu koja, u osvnovi, nema utjecaja na ispravnost samog prijedloga. Naime, i dalje je uobičajeno da se računi poslovnih subjekata u platnom prometu nazivaju «žiro-računi» dok je pravilni, zakonski izraz «poslovni računi». Pri tome se pojam «poslovni subjekti» odnosi na pravne osobe, tijela državne vlasti, tijela državne uprave, jedinice lokalne samouprave, jedinice područne (regionalne) samouprave i fizička osoba koja obavlja registriranu djelatnost.

Kako je to već navedeno, ovrhovoditelj mora u svom prijedlogu za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika navesti barem jedan od računa ovršenika jer u protivnom sud nije u mogućnosti odrediti niti provesti ovrhu.

Isto tako, prema odredbi čl. 207. st. 2. OZ-a, ovrhovoditelj mora navesti svoj broj računa, ukoliko se radi o tražbinama koje se redovno naplaćuju preko poslovnih računa (slučaj sa ovrhama u stvarnoj nadležnosti Trgovačkih sudova). U slučaju da se radi o drugim tražbinama (naknadi štete, isplati koja nije vezana za poslovanje i dr) ovaj podatak nije neophodan i ovrhovoditelj može navesti, primjerice, broj računa svog punomoćnika.

Razlog zbog kojeg se mora navoditi broj računa ovrhovoditelja ukoliko se radi o tražbinama koje se redovno naplaćuju putem poslovnih računa također treba tražiti u Zakonu o platnom prometu u zemlji. Naime, upućivanjem sredstava na neki drugi račun remeti se redosljed naplate po poslovnom računu što nije dopušteno.

Člankom 27. navedenog Zakona o platnom prometu u zemlji propisano je da poslovni subjekt ne može obavljati obračunsko plaćanje ako na računu za redovno poslovanje ima evidentirane nenamirene dospjele obveze. Radi pojašnjenja ove odredbe, recimo da je «obračunsko plaćanje» namirenje međusobnih obaveza bez uporabe novca a da se obavlja kompenzacijom, cesijom, asignacijom, preuzimanjem duga te trugim oblicima međusobnog namirenja obaveza.

Notorno je da svaki poslovni subjekt mora poslovati preko poslovnog računa, kako to i propisuje odredba čl. 18. Zakona o platnom prometu u zemlji. Kada bi se dopustilo da netko primi novac umjesto poslovnog subjekta kojemu je namijenjen, otvorile bi se mogućnosti zlouporaba te oštećenja vjerovnika. Kako zbog zaštite vjerovnika tako i zbog lakšeg vođenja knjigovodstva (te kontrole tog istog knjigovodstva) zakonodavac je propisao ovakvu odredbu u člancima 18. i 27. Zakona o platnom prometu u zemlji, a usko vezano s tim i odredbu čl. 207. Ovršnog zakona.
Ovrha na nekretnini ovršenika relativno je rijetka u našema pravu, osim u slučaju postojanja hipoteka ili fiducija na nekretnini. Obzirom na posebnost provedbe prodaje nekretnine na kojoj postoji založno pravo ili fiducija, u ovom tekstu o tome neće biti govora. U ovom slučaju govori se o prodaji nekretnine u, recimo to tako, «čistom» ovršnom postupku, dakle onom u kojemu se založno pravo stječe određivanjem ovrhe i njenom zabilježbom u zemljišnim knjigama.

Prema odredbama čl. 77. Ovršnog zakona je dužan, uz prijedlog za ovrhu na nekretnini, dostaviti dokaz o vlasništvu nekretnine za ovršenika. Upravo u tome se sastoji najčešća pogreška ovrhovoditelja koji ili ne dostave sudu navedeni izvadak uopće ili dostavljeni izvadak ne bude podoban za određivanje ovrhe. Bez obzira na to što je takva ovrha na nekretninama relativno rijetka, u velikom broju tih slučajeva ovrhovoditelji dostavljaju izvatke sa upisanim vlasništvom ovršenika ali uz istodobno postojanje plombi. Takav zemljišnoknjižni izvadan nije podoban za nesporno utvrđivanje vlasništva u ovršnom postupku

Naime, odredbom čl. 98. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91796, 114/01 i 100/04) propisana je obveza suda da upiše plombu na mjesto u kojem bi se trebao provesti upis dok je čl. 107. st. 1. ZZK popisano da je za odlučivanje o prijedlogu za upis mjerodavno stanje u trenutku kada je prijedlog stigao zemljišnoknjižnom sudu. Ovo znači da će se stvarno stanje vlasništva nekretnine u zemljišnim knjigama u ovom konkretnom slučaju znati tek kada se riješe sve plombe koje se nalaze upisane u zemljišnim knjigama.

Međutim, ovrhovoditelji smatraju kako je to uredan izvadak te da bi zabilježbom ovrhe stekli pravo da se namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo nekretnine. Takvo razmišljanje ovrhovoditelja zasniva se na pogrešnom tumačenju odredbe čl. 79. Ovršnog zakona.

Ovo je jasno razvidno upravo iz čl. 107. ZZK koji propisuje da je za odlučivanja o prijedlogu za upis mjerodavno stanje u trenutku primitka prijedloga. Dakle, pojam "kasnijeg stjecanja" nekretnine ne može se tumačiti na način da se takvim kasnijim stjecanjem smatra čin upisa vlasništva treće osobe nakon zabilježbe rješenja o ovrsi, ukoliko je ta treća osoba ranije predala svoj zahtjev za upis vlasništva.

U svakom zemljišnoknjižnom izvatku upisi će se prvenstveno rješavati redom kojim su primljeni te, ako je ranije zaprimljen prijedlog osnovan tada će isti biti riješen i može doći do promjene vlasništva nekretnine u cijelosti ili djelomično.

Upravo iz ovog razloga ovrhovoditelji moraju, kao dokaz vlasništva ovršenika, dostavljati uredne zemljišnoknjižne izvatke, bez neriješenih prijedloga na toj nekretnini. Svaki drugačiji postupak bio bi protivan zakonu.
Naravno da postoje i drugi nedostaci koji se mogu odnositi na sredstvo i predmet ovrhe ali ova dva su najčešća, barem u postupku pred Trgovačkim sudovima.

7. Isprave

a) Ovršne isprave

Prema odredbama Ovršnog zakona ovršne isprave su

  • ovršne sudske odluke i sudske nagodbe
  • ovršne odluke donesene u upravnom postupku i ovršna nagodba sklopljena u upravnom postupku ako glase na ispunjenje novčane obveze
  • ovršna javnobilježnička isprava
  • duga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava

Obzirom da se u ovom tekstu obrađuje samo urednost samog prijedloga, poći ćemo od pretpostavke da su navedene isprave formalno podobne za ovrhu odnosno da su stekle svojstvo ovršnosti.

Navedena isprava predaje se uz ovršni prijedlog, uz potvrdu o ovršnosti. Ona mora biti predana u originalu ili ovjerovljenom prijepisu, ako se prijedlog za ovrhu podnosi sudu koji o tražbini nije odlučivao u prvom stupnju. Za napomenuti je kako zakonodavac i dalje uporno koristi izraz «prijepis» dok se u pravilu radi o ovjerovljenoj preslici isprave. Ukoliko je isprava predana u običnoj preslici (ili nije predana uopće) a ne radi se o sudu koji je o tražbini odlučivao u prvom stupnju, ovrha se ne može odrediti. Dalji postupak suda ovisiti će o primjeni odredbe čl. 109. ZPP-a.

Pri tome treba ukazati na izričitu odredbu čl. 37. st. 5. OZ-a koja kaže da sud neće po službenoj dužnosti odbaciti prijedlog za ovrhu utemeljen na pravomoćnoj ispravi samo zato što na njoj nije bilo potvrde o ovršnosti u virjeme odlučivanja. Isto tako, prema toj odredbi, sud neće odbiti ovršni zahtjev samo zato što tražbina utvrđena tim ispravama nije stekla svojstvo ovršivosti. Napominjem kako je pretpostavka za primjenu čl. 37. st. 5. OZ-a činjenica da je sama isprava dostavljna u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu. Kada se isprava ne dostavi na taj način, razlog odbijanja nije nedostatak potvrde ovršnosti ili ovršivosti, već nedostatak forme.

U većini slučajeva ovrhovoditelj i ovršenik navedeni su kao takvi već u ovršnoj ispravi. Međutim, sama ovrha može se odrediti u korist onoga koji nije naveden kao vjerovnik u ovršnoj ispravi, ako on javnom ili javno ovjerovljenom privatnom ispravom odnosno pravomoćnom odlukom u parničnom postupku dokaže da je tražbina na njega prenesena. To pravo regulirano je odredbom čl. 29. Ovršnog zakona. U ovim slučajevima promjene vjerovnika javlja se cijeli niz problema povezanih sa primjenom odredbe čl. 27. Zakona o platnom prometu ali to je već predmet neke druge rasprave.

Recimo još da se ovo pravilo o promjeni vjerovnika primjenjuje i na slučaj kada je dug prešao sa jednog dužnika na drugi.

Ono na što treba upozoriti u odnosu na promjenu dužnika jest pitanje kada je do promjene dužnika došlo. Uzmimo kao primjer situaciju u kojoj je dužnik iz ovršne isprave pripojen nekom drugom trgovačkom društvu. Ako je do upisa pripajanja došlo prije podnošenja ovršnog prijedloga tada je kao ovršenik u prijedlogu morao biti naveden onaj pravni subjekt kojemu je dužnik pripojen. Ukoliko je ovrhovoditelj kao ovršenika označio starog dužnika nije moguće subjektivno preinačiti prijedlog te ovrhovoditelj mora ustati sa novim prijedlogom za ovorhu.

Naprotiv, ukoliko je do upisa pripajanja došlo nakon donošenja rješenja o ovrsi, tada se tako doneseno rješenje odnosi i na novog ovršenika te promjena naziva ovršenika tijekom postupka ne predstavlja subjektivno preinačenje.

b) Vjerodostojne isprave

Prema zakonskoj definiciji, vjerodostojna isprava je račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kada je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom.

Ne ulazeći u sam sadržaj pojedinih isprava treba reći da je svima njima zajedničko to da se u njima nalaze naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obaveze. Isprava u kojoj se navedeni elementi ne nalaze nema značenje vjerodostojne isprave.

Ono što je bitno jest način predaje vjerodostojne isprave uz ovršni prijedlog. Naime, prilikom ocjenjivanja valjanosti forme navedene isprave primjenjuju se odredbe članka 501. Zakona o parničnom postpupku. Ta odredba propisuju da se isprava na temelju koje se izdaje platni nalog ne mora biti dostavljen u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu (ponovo taj izraz) već je dovoljno da je prijepis isprave ovjerio ovlašteni organ pravne osobe. Zbog čega bi se odredba koja se odnosi na platni nalog primjenjivala i u slučaju ovrhe na temelju vjeordostojne isprave? Upravo zbog toga što se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave sastoji od takvog naloga za plaćanje i samog određivanja ovrhe a, u slučaju prigovora, postupak se mora nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Iz ovoga jasno proizlazi da vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha mora biti barem ovjerena po odredbi čl. 501. st. 2. Zakona o parničnom postupku, ako već nije predana u originalu.
Vjerovali ili ne, kada bi ovrhovoditelji poštivali gore navedna pravila i načine na koji se predaju ovršni prijedlozi, rad sudova bio bi znatno brži. Doduše, prije pet godina situacija je bila daleko gora – više od 50% prijedloga bilo je neuredno i suci su morali trošiti vrijeme na poučavanje stranaka kako napisati prijedlog za ovrhu. Danas je postotak neurednih prijedloga ipak manji ali to ne mijenja činjenicu da i tako mali broj otežava rad suda. Ovo je posebno depresivno u slučaju Trgovačkih sudova jer su, po sili zakona, sudionici u tim ovršnim postupcima ipak osobe koje moraju poznavati posebne propise (trgovačka društva, obrtnici) a i broj stranaka koje zastupaju odvjetnici je daleko veći.

Trebamo shvatiti da se ovršni postupak mora voditi jednostavno, gotovo binarnom metodom. Onako kako ta metoda koristi oznake 0 i 1 tako i sud u ovršnom postupku mora odmah donositi odluke te prijedloge usvajati ili odbijati odnosno odbacivati. Svaka dalja prepiska je nepotrebna i usporava protok spisa te, na dulji rok, niti malo ne pridonosi ubrzanju rada sudova.

Kontakt:

Ulaz Petrinjska 8
HR-10000 Zagreb

Službena adresa Amruševa 2/II.
HR-10000 Zagreb

tel: 01/4897-222
fax: 01/4920-871

Registar Suda
tel: 01/4863-444

Glasnogovornik suda

mr. sc. Maja Josipović

Službenik za informiranje

Teuta Klinžić Zajec

Kućni red

Radno vrijeme:

Radnim danom od 7,30 do 15,30 sati.

Sud ne radi vikendom i blagdanom.

Sudski registar
Primanje stranaka od 8.00 do 12.00 sati
Telefonski upiti od 13.00 do 14.00 sati

Ovršna, stečajna i parnična pisarnica
Primanje stranaka od 8.00 do 15.00 sati
Telefonski upiti od 13.00 do 14.00 sati

Prijemna pisarnica
Primanje stranaka od 8.00 do 15.30 sati

Trgovački sud u Zagrebu Stalna služba u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1/III
47000 Karlovac

tel. 047 606-149
fax. 047 415-303

Registarski odjel
Telefonski upiti od 13.00 do 14.00 sati

tel. 047 606-154
fax. 047 415-148

Uredovno vrijeme Ovršnog odjela

  • Uredovno vrijeme ovršne pisarnice je svakim radnim danom od 8,00 do 15,00 sati.
  • Ovršni sudac i sudski savjetnik prima stranke ponedjeljkom od 9,00 do 11,30 sati